HRVATSKA POKRAJINA DRUŽBE ISUSOVE – CROATIAN PROVINCE OF THE SOCIETY OF JESUS

Intervju isusovačkog generala: Što mi nitko ne vjeruje o papi Franji

}

18. srpnja 2021.

Već skoro pet godina pater Arturo Sosa stoji kao generalni poglavar na čelu isusovaca. U intervjuu koji je dao njemačkoj agenciji Katholisch.de objašnjava što ga fascinira u liku sv. Ignacija, utemeljitelja reda, kakvo je aktualno stanje Družbe Isusove i kakav odnos ima s Papom.

Pitanje: Što Ignacije Lojolski ima još uopće reći vjernicima našeg vremena?

Sosa: Život sv. Ignacija može nas prije svega poučiti u dvjema stvarima. Prvo je velika sposobnost mijenjati sebe i svoj život – čak posve neočekivano. Ignacije se nije grčevito čvrsto držao svoga plana za uspješan život, nego se pustio voditi i od unaprijed nepredvidivih događaja, kao što su bili ranjavanje u bitci kod Pamplone, ili propast namjere da ostane živjeti u Svetoj zemlji, što je toliko želio. Nije dao da ga protuudarci svladaju i krenuo je novim putevima. Pri tom se povjerio Duhu Svetom i konačno je osnovao isusovce. Ignacije se odvažio da se s povjerenjem u Boga prepusti promjenama.

Pitanje:  Koja je druga važna točka gledajući na život sv. Ignacija?

Sosa: Duboki osobni susret s Isusom Kristom. To je bilo središte njegova života , a to je i središte isusovačkog reda kao i cijele Crkve – jučer i danas. Kao kršćani smo pozvani da Krista stavimo u središte našeg života, naših osjećaja i naše motivacije. To je za Ignacija kod osnivanja Družbe Isusove bilo izvanredno važno. Zato smo si mi kao red u ovoj Ignacijevoj jubilarnoj godini dali zadatak da u središte našeg poslanja stavimo usmjerenje prema Kristu. Stoga i geslo ove godine glasi: ”Sve vidjeti novo u Kristu.” Ovo neobično gledište jest obogaćenje za današnji svijet.

Pitanje: Ali trebaju li ljudi današnjice uopće to novo Ignacijevo gledište, koji pušta da ga ono neobičajeno mijenja?

Sosa: U svakom slučaju, jer Ignacije je iskusio da Bog djeluje u njegovu životu. Drugi vatikanski koncil dao je takozvanim „znakovima vremena” posebno značenje za Crkvu. Upravo to je Ignacije naučio: Bog govori u sadašnjosti ljudima, Crkvi i daje im znakove za njihov životni put, na koji ih poziva. S obzirom na sadašnje stanje Crkve posebno je potrebno znati čitati znakove vremena. K tomu je potrebna i sposobnost razlučivanja da se prepoznaju znakovi koji zaista dolaze od Boga od onih koji imaju svoj izvor u drugim ishodištima, kao što su ideologije ili političke kombinacije.

Pitanje: Napose u Europi i Sjevernoj Americi, ali i na drugim kontinentima vjernici traže pristup ženama u svete redove i više suodlučivanja u Crkvi. Jesu li i to „znakovi vremena?”

Sosa: Ništa se ne protivi tome da se ti zahtjevi iznesu, jer oni izražavaju značajna društvena gibanja. Ali moramo naučiti čitati, radi li se tu o znakovima vremena koji su u duhu Evanđelja. Moramo se pitati, što Crkvu u Njemačkoj, ili bilo kojoj drugoj mjesnoj Crkvi, čini boljom Crkvom Isusa Krista u svjetlu Radosne vijesti. Kod znakova vremena ne radi se o tome da se ugodno smjestimo u sadašnjost i budemo što manje osporavani. Od nekih strujanja u društvu Crkva se mora ograditi. Stoga je važno da naučimo razlučivati. To znači birati s pogledom na Isusa Krista kamo idemo. Riječ je o tome da dopustimo da nas vodi Evanđelje, Duh Sveti. To je u stvari vrlo teška zadaća, jer nije uvijek jasno što Bog od nas hoće. I treba vremena: razlučivanje se ne uči od danas do sutra

Pitanje: Papine odluke i izjave nisu uvijek lako razumljive i katkad su proturječne. Leži li to u razlučivanju duhova? Može li Papu bolje razumjeti onaj koji poznaje njegov isusovački mentalitet i ignacijevsku duhovnost?

Sosa: Tko više zna o isusovačkoj povijesti i duhovnosti, svakako bolje razumije Papu jer je na koncu konca isusovac. No treba također reći da razlučivanje nije neko Ignacijevo otkriće. Ona pripada narodu Božjem od biblijskih vremena. Sam Isus Krist poznaje tu praksu. Dobar primjer za to je noć u Getsemanskom vrtu prije njegove muke. Isus se pita što mu je činiti. Plače, moli, znoji se krvavim znojem, jer ima strah pred patnjom koja je pred njim. Ipak se konačno odlučuje da ide tim putem. Ili proroci u Starom zavjetu: moraju objaviti poruku Božju te unatoč protivštinama izabiru najbolji put da ostvare svoje poslanje. Razlučivanje se, dakle, nalazi već u Bibliji i nije vlasništvo isključivo Katoličke crkve, nego se njegov učinak po Duhu Svetom nalazi i izvan nje. Uostalom, vjerujem da će Biskupska sinoda o sinodalnosti i priprava za nju u mjesnim crkvama izoštriti u Crkvi osjećaj koliko je važno razlučivanje duhova.

Pitanje: Možete li razumjeti ljude koji Papine odluke i izreke ne mogu slijediti, jer se temelje na razlučivanju, dakle na jednom vrlo osobnom činu?

Sosa: Važno je konstatirati da mi ovdje ne govorimo o razlučivanju jednog čovjeka, nego cijele crkvene zajednice. Zbog toga je tako važno potaknuti sinodalni duh u Crkvi. To se tiče svih, od posvećenih službenika do vjernika po župama. Svi oni u svom osobnom životu, ali i u zajednici Crkve imaju zadaću razlikovati duhove.

Pitanje: Što isusovački red može pridonijeti sinodalnom razvoju Crkve?

Sosa: Sinodalnost nije iznašašće pape Franje, nego ima svoje temelje u Drugom vatikanskom koncilu. Koncilski oci su sinodalnost upisali u DNA Crkve. Konstitucija „Svjetlo naroda” definira Crkvu kao putujući Božji narod pod vodstvom Duha Svetoga. Narod i zajednica pri tom stoje u središtu. Tek polazeći od toga opisuju se uloge biskupa, svećenika i redovnika u Crkvi. To danas moramo nanovo otkriti i tu strukturu službe i zajednice u Crkvi sve više  ostvarivati. Prinos nas isusovaca, koji smo posebno angažirani na područjima teologije, odgoja i dušobrižništva, jest obaveza primjene Drugog vatikanskog koncila. Mi smo pozvani da sada učinimo sve potrebno da sinodalnost Crkve unaprijedimo.

Pitanje: Ako se malo osvrnemo na povijest isusovaca, u čemu je najveći doprinos Reda? I u čemu je natovario na sebe krivicu?

Sosa: Ne smatram se prikladnim da odgovorim na to pitanje, naime radi se o povijesti više od 500 godina, bezbrojne osobe i tisuće pothvata. Družba Isusova je bila i jest tako različita i prisutna u tako različitim zemljama da mi se takva prosudba čini nemogućom.

Pitanje: To je naravno razumljivo. Ipak otvaram jednu bolnu temu: zlostavljanje, kojega je bilo i u isusovačkim župama i školama. Predstavlja li to veliki problem za Red?

Sosa: Tema zlostavljanja, nažalost, prisutna je i kod nas isusovaca, ali je prisutna i u drugim ustanovama i institucijama. Po mom mišljenju, mi smo vrlo energično reagirali na problem i zalažemo se danas svim silama za dobro djece i mladih u našim školama i župama. Ponajprije smo priznali što se dogodilo i krenuli s detaljnim procesima obrade u mnogim zemljama, kao u Njemačkoj, ali isto tako u Irskoj, Kanadi, SAD ili u Čileu. Nama je bilo važno da sve bude po mogućnosti što transparentnije. Molili smo za oprost i dali smo zadovoljštinu. Sada je u fokusu prevencija zlostavljanja. Želimo u našim ustanovama stvoriti sigurno okruženje za sve, kulturu dobrobiti za djecu. To nažalost nije uvijek jednostavno jer su kulturne razlike među pojedinim zemljama vrlo velike. No za nas je važno po mogućnosti što prije svagdje postići visoku razinu prevencije i transparentnosti o temi zlostavljanja. Vrijeme zataškavanja je prošlo.

Pitanje: U Njemačkoj je nedavno ukinuta isusovačka provincija i osnovana jedna provincija za Srednju Europu. Je li se broj zvanja u Europi toliko smanjio da je taj korak bio nužan? 

Sosa: Broj članova isusovaca veoma se promijenio, posebno u Europi i u SAD. Svoje strukture više ne vežemo toliko uz broju članova, nego uz način kako najbolje ispuniti naš zadatak. Europa se u prošlim desetljećima razvila u jednu jaku političku zajednicu, gdje je međusobna komunikacija mnogo jednostavnija, a granice sve manje znače. Zato za nas nije više toliko važno da provincije organiziramo isključivo prema granicama pojedinih zemalja. Te odluke ovise također o promišljanju kako na najbolji način iskoristiti sredstva za poslanje. Osnivanje nove Srednjoeuropske provincije ima iza sebe dug proces razlučivanja, ali spada u red sličnih spajanja zadnjih godina, kao što su Frankofonska provincija u Europi ili jedinstvena provincija u Španjolskoj. I na drugim kontinentima nastaju slične promjene.

Te strukture se ne stvaraju za vječnost, nego se za dvadeset godina mogu prilagoditi ako se vanjske ili nutarnje okolnosti promjene. U toj točki je isusovački red vrlo fleksibilna organizacija, drukčije nego kod benediktinaca, koji su kao red poveznica pojedinih samostana. Tu su promjene teže. Kod naših redovničkih poslova smo jednako fleksibilni. Jedan primjer: Isusovačka služba za izbjeglice je međunarodno postavljena i prilagođava se aktualnim zahtjevima. Kako što se mijenjaju putevi izbjeglica, mijenja se i ta služba.

Pitanje: Da se ipak osvrnemo i na brojke: gdje red raste, a gdje ima manje isusovaca?

Sosa: Ako se osvrnemo samo na brojke, Europa je još uvijek naše središte. No ondje se ujedno nalaze naša najstarija subraća. U Europi su zvanja malobrojnija, kad se usporede s brojkama od prije 75 ili 50 godina. U Africi Družba ima vrlo visok broj ulazaka i stalno raste. To je povezano i s demografskim razvojem u većini afričkih država jer ondje ima mnogo mladih ljudi. U Europi, naprotiv, ima sve manje mladih i stoga manje zvanja. U Latinskoj Americi broj isusovaca je vrlo stabilan, ali u Indiji živi četvrtina isusovaca: 21 provincija s više od 4000 članova.

Pitanje: Vi stojite na čelu Družbe Isusove. Kako uspijevate održavati zajedništvo Reda čiji su članovi na glasu kao veliki individualisti?

Sosa: (smješka se) To je samo zato moguće što jedinstvo Reda ne jamči samo njegova uprava, nego svaki isusovac. Mi smo jedno tijelo, a naša glava je Isus – a ne ja kao generalni poglavar. Kod te teme je zavjet poslušnosti posebno važan. Međutim, nije riječ o poslušnosti nekom ljudskom udruženju, nego Duhu Svetom, našem poslanju. Stoga nije zadaća uprave reda naređivati, nego promatrati na kojem mjestu u redu, ili još dalje izvan njega, pojedini isusovac na najbolji način može služiti našem poslanju.

To pretpostavlja da svi članovi reda po mogućnosti budu dobro formirani da mogu samostalno misliti i biti različiti. Različitost je znak raspoznavanja isusovaca. To se vidi na multikulturalnosti naših zajednica. Nikad ranije isusovci nisu dolazili iz toliko mnogih i različitih kulturnih sredina. To je veliko obogaćenje, ali i golem izazov. Neprestano se moramo pitati kako ovu mnogolikost ugraditi u naše poslanje. Upravo bdjeti nad tim je moja zadaća kao generala.

Pitanje: Spomenuli ste poslušnost, po kojoj su isusovci poznati. Ali poslušnost se može i krivo razumjeti…

Sosa: Naravno, to stoji. Ima toliko podrugljivih usporedbi Družbe Isusove s vojskom. Ali kod nas je baš suprotno. Ne želimo poslušnost mrtvaca, nego tražimo ljude koji znaju samostalno misliti i razlučivati. Poslušnost znači zajednički tražiti, kako i gdje se može na najbolji način dati svoj udio cjelini. To sam mogao kroz cijeli svoj život kao isusovac iskusiti.

Pitanje: Kao Vrhovni Poglavar isusovaca imate veliku mogućnost utjecaja i stoga vas i nazivaju „Crni papa.” Nedavno ste tu oznaku žestoko odbacili. Zašto? To je ipak i jedna vrsta priznanja…

Sosa: Taj izraz uopće ne volim. On je u bitnoj suprotnosti s onom što isusovci vide kao svoju zadaću. Tim izrazom se želi reći da vrhovni poglavar isusovaca ima sličnu moć kao Sveti Otac. To ne stoji i ja to ne mogu prihvatiti ni kao šalu. Isusovci žele služiti ljudima i Crkvi stavljajući se Papi na raspolaganje. Stoga ne smije postojati drugi papa. Mi isusovci zato polažemo poseban zavjet da nećemo težiti za crkvenim službama ili titulama, niti za biskupstvom – a pogotovo ne za papinskom stolicom.

Pitanje: Danas je nasljednik svetog Petra u Rimu ipak isusovac. Kakav je odnos Reda prema Papi?

Sosa: Papa Franjo je u prvom redu vrhovni poglavar Crkve, a ne isusovac. On je proveo mnoge godine svoga života u isusovačkom redu, i to ga je naravno oblikovalo – mislim pozitivno (smješka se). Ali odnos isusovaca prema njemu nije drugačiji nego prema svakom drugom papi. Mi se uvijek podlažemo papi, bez obzira tko on bio. Naravno, postoji i druga razina odnosa prema papi, jer se osobno poznajemo, govorimo isti jezik, imamo sličnu duhovnost. No papa je papa. Veliko je poštovanje isusovaca prema njemu i njegovoj službi, ali i Papino poštovanje prema onome što čini naš red – iako ne samo prema isusovcima, već isto tako prema drugim redovima. Papa Franjo ima veliku bliskost prema svim redovima i duhovnim zajednicama.

Pitanje: Nema, dakle, nikakve posebne naklonosti Pape prema isusovcima?

Sosa: To mi nitko ne vjeruje, ali nemam kraću vezu do Pape od drugih redovničkih poglavara. Ako želim razgovarati s Franjom, moram kao i svi drugi zamoliti preko njegovog tajnika.

Rolland Müller, Rim, 12. srpnja 2021.

Izvor članka: Katcholisch.de

Pomozite nam obnoviti Baziliku

Srce Isusovo, koje je „izvor svake utjehe“, kako molimo u litanijama, tješi nas i u ovoj situaciji i otvara put nade. Zahvaljujemo mu što od nas isusovaca nitko nije nastradao, tek manja ili veća uznemirenja zbog stresa ili potrebe preseljenja, jer su i više etaže u kući izvan upotrebe. No, zbog toga svega ne odustajemo! Štoviše, u zajedništvu sa svima vama, u zahvali onima koji su nam već iskazali podršku i pružili ruku suradnje, započinjemo obnovu naše Bazilike Presvetog Srca.

Ignacijev put

Godišnjak Ignacijev put je namijenjen našim prijateljima i dostupan je u tiskanom obliku.

Svi brojevi Ignacijevog puta →

Pratite nas

Povezane objave

Na putu s Ignacijem: 1. epizoda

Na putu s Ignacijem: 1. epizoda

Povodom jubilarne godine u kojoj slavimo 500. obljetnicu obraćenja sv. Ignacija Lojolskoga, p. Arturo Sosa SJ, generalni poglavar Družbe Isusove objavio je video u nizu "Na putu s Ignacijem", u kojem potiče razmišljanje o društvu, Crkvi i svijetu. Danas, u našoj...

Potpuni oprost u godini sv. Ignacija

Potpuni oprost u godini sv. Ignacija

Povodom jubilarne Ignacijeve godine, Apostolska pokorničarna Svete Stolice objavila je dekret kojim se dodjeljuje potpuni oprost vjernicima koji pohode jubilarne isusovačke crkve od 20. svibnja 2021. do 31. srpnja 2022. godine. Ignacijevom godinom obilježavaju se 500....

Share This