HRVATSKA POKRAJINA DRUŽBE ISUSOVE – CROATIAN PROVINCE OF THE SOCIETY OF JESUS

Ne zaboravljajući Siriju… i njene kršćane

Objavljeno: 26. studenoga 2021.

Među nedavnim posjetiteljima Generalne kurije imali smo priliku susresti se s biskupom Antoineom Audom, isusovcem i biskupom kaldejske zajednice u Siriji. Sjedište mu je u Alepu, jednom od gradova koji je najviše stradao od rata koji je pustošio zemlju više od deset godina. Pozvali smo ga da podijeli svoje iskustvo.

Biskupe Audo, što vam prvo padne na pamet kada vas ljudi pitaju o Siriji?

Prije svega, rat u ovih posljednjih deset godina rezultirao je siromaštvom, pa čak i bijedom. To je ono što mi prvo padne na pamet. No, unatoč svemu, svjedočio sam mnogim svjedočanstvima dostojanstva, a jak osjećaj solidarnosti karakterizira sirijski narod. Poznavanje ovih ljudi nam daje život.
Recite nam više o svom iskustvu s kršćanima iz Alepa.

Prije rata postojao je osjećaj sigurnosti i ekonomske i socijalne stabilnosti. Sirija je bila rangirana među najbogatijim zemljama u regiji; bila je najstabilnija unatoč jednostranačkoj politici i dugoj vojnoj povijesti. Rat je donio umor, malodušnost i neizvjesnost u pogledu budućnosti naše zemlje, posebno zbog iseljavanja. Oko 80% kršćana u Alepu je otišlo. Oni koji ostaju uglavnom su stari i siromašni. Mi svećenici i biskupi nastojimo ne pokazati svoje strahove o budućnosti; nastojimo biti čvrsti i dati smisao prisutnosti naših zajednica.

Jesu li kršćani proganjani? Igra li vjerska pripadnost u ovom ratu?

Ne bih to nazvao progonom, da budem iskren. Ovo nije rat religija, kako su ga neki mediji pokušali opisati. Kršćani su u Siriji vrlo cijenjeni u društvu zbog svog rada, vještina i etike. Često sam čuo muslimane kako govore: “Kršćani nisu lažovi!” Kad postoji progon, to je od strane pojedinaca; oni su ekstremisti tipa “Muslimanska braća” koji vjeruju da čine dobro progonom “nevjernika”. Ali to nije rašireno. Postoji poštovanje prema kršćanima, pa čak i određena privlačnost Evanđelju.

Ono što nas destabilizira je raspad obitelji zbog iseljavanja. Djeca su raštrkana po raznim zemljama. Snaga obitelji vrlo je važna u društvu s jakim plemenskim strukturama. Kada koristim riječ “plemenski”, mislim na činjenicu da je identitet osobe uvijek vezan za grupu, za njegovu obitelj. Nije kao na Zapadu gdje pojedinac može postojati sam. U našoj kulturi postojimo u odnosu na našu obitelj. Dakle, da bismo ublažili svoju patnju i svoje sumnje, moramo obnoviti društveno tkivo.

Više osobno, kako vidite svoju ulogu biskupa? Kako hranite svoju nadu i nadu kršćana oko sebe?

Kao biskup i isusovac, uvjeren sam da su kršćani Sirije imali i da će imati značajnu prisutnost u zemlji. Mi smo dio sirijske kršćanske povijesti još od vremena apostola. Pavao je svoje obraćenje doživio u Damasku; bio je iz Tarsusa, nekoliko kilometara od mjesta gdje mi živimo! Predstavljamo bogatstvo liturgijskih, teoloških i etničkih tradicija, a imamo i bizantske, sirijske, kaldejske, armenske i latinske obrede. Ova kršćanska prisutnost usred muslimana važna je jer svjedoči o vjeri koja je sposobna integrirati modernost. Kršćani cijene racionalnost i poštuju ljudska prava, dok u isto vrijeme svjedoče našu vjeru i ne boje se svijeta. Muslimanima je teško premostiti ove dvije dimenzije.

Zaključno, možete li nam reći nešto o svojoj molitvi?

Vrlo sam osjetljiv na geste ljudske velikodušnosti. Volim putovati jednostavnim sredstvima; Idem autobusom. Ljudi mi govore: “Vi ste biskup, uzmite taksi!”. Ne, jako sam obogaćen kada vidim kako ljudi, često siromašni, kršćani i muslimani, poštuju i pomažu jedni druge, pokazujući solidarnost. Sve ovo pomaže mojoj molitvi. To me ispunjava utjehom i hrani moj ispit savjesti. Tu leži moja uobičajena molitva.

Na dubljoj razini, živio sam u vjeri kao član Družbe Isusove, a od novicijata sam se trudio ne graditi svoj život na iluzijama i taštinama. Ovakav način nasljedovanja Krista za mene je izvor stalne slobode, ali to je cilj koji nikad nije postignut. To je uvijek moja želja – tu leži moj ‘magis’.

Izvor: Jesuits.global

 

Posljedice rata u Alepu

Pomozite nam obnoviti Baziliku

Srce Isusovo, koje je „izvor svake utjehe“, kako molimo u litanijama, tješi nas i u ovoj situaciji i otvara put nade. Zahvaljujemo mu što od nas isusovaca nitko nije nastradao, tek manja ili veća uznemirenja zbog stresa ili potrebe preseljenja, jer su i više etaže u kući izvan upotrebe. No, zbog toga svega ne odustajemo! Štoviše, u zajedništvu sa svima vama, u zahvali onima koji su nam već iskazali podršku i pružili ruku suradnje, započinjemo obnovu naše Bazilike Presvetog Srca.

Ignacijev put

Godišnjak Ignacijev put je namijenjen našim prijateljima i dostupan je u tiskanom obliku.

Svi brojevi Ignacijevog puta →

Pratite nas

Povezane objave

Pater Ike Mandurić o životu na Filipinima

Pater Ike Mandurić o životu na Filipinima

Svatko tko ovih dana sretne popularnog isusovca p. Ivana Iku Mandurića, koje se nakon nešto više od godine dana vratio iz Kanade, Filipina i Australije, prvo što će na njemu primijetiti jest – duža brada. ' – Ništa osobito, zašto je duža, zbilja ne znam – rekao nam je...

Pater Ike u siromašnim selima na Filipinima

Pater Ike u siromašnim selima na Filipinima

U Crkvi je poznato da isusovci imaju daleko nadjužu formaciju. Nakon 10 do 15 godina provedenih u Družbi Isusovoj, od novicijata, filozofije, praktičnog rada, ređenja za svećeništvo, daljnjih studija i ozbiljnog svećeničkog rada isusovac ide na tzv. "treću probaciju",...

Konferencija JRS-a ‘Primiti, zaštititi, promicati, integrirati’

Konferencija JRS-a ‘Primiti, zaštititi, promicati, integrirati’

U svojoj poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica u siječnju ove godine papa Franjo formulirao je zajednički kršćanski odgovor na izazove suvremenih migracija kroz četiri glagola: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati. Stoga je Isusovačka služba za...

Share This