HRVATSKA POKRAJINA DRUŽBE ISUSOVE – CROATIAN PROVINCE OF THE SOCIETY OF JESUS

Sahranjen p. Ante Vukoja

Objavljeno: 27. ožujka 2014.

Pater Ante Vukoja, svećenik i redovnik iz Družbe Isusove, nakon duge i teške borbe s bolešću, 19. ožujka 2014. godine preminuo je u Gospodinu u 71. godini života, 53. godini redovništva i 42. godini svećeništva. Sprovod je na zagrebačkom groblju Mirogoju vodio monsinjor Valentin Pozaić, pomoćni Zagrebački biskup, a na sprovodu su govorili monsinjor Juraj Jezerinac, vojni biskup u ime Vojnog ordinarijata RH i p. Ante Tustonjić, Provincijal hrvatskih isusovaca. Na sprovodu su bili mnogobrojni poznavatelji i prijatelji p. Ante iz Zagreba, Osijeka, Splita, Rijeke, Jastrebarskog te svećenici vojni kapelani s kojima se p. Ante rado družio.

Pater Ante Vukoja rodio se 5. siječnja 1943. godine u mjestu Doline kod Prnjavora u Bosni i Hercegovini, a kršten je odmah sutradan 6. siječnja u župi sv. Ante u Prnjavoru. Ante je bio četvrto i najmlađe dijete u oca Karla Vukoje i majke Marije rođene Antunović. Imao je još dva brata i jednu sestru od kojih su još živi brat Mijo i sestra Emilija, odnosno časna sestra Ancila, klanjateljica Krvi Kristove.

Pater Vukoja je nedugo nakon svog rođenja ostao bez majke. I premda je se nije mogao sjećati, uspomena na tu junačku ženu duboko se usjekla u njegovo srce. Radi se o pravoj mučenici iz ljubavi, budući da su je partizani strijeljali jer je pomagala jednom ranjenom vojniku. Nedugo nakon tog tragičnog događaja cijela se obitelj preselila u Slavonski brod gdje je Ante završio osnovnu školu i nakon toga pošao u Zagreb u Dječačko sjemenište na Šalati. Godine 1961. stupio je u isusovački novicijat, koji je tada bio na Fratrovcu u Zagrebu. Prve zavjete položio je na blagdan sv. Ignacija, 31. 7. 1963. Nakon odslužene vojne obveze u Tetovu i Kičevu (Makedonija) vratio se u Zagreb gdje je na Jordanovcu nastavio svoj studij filozofije i teologije. Sluga Božji, kardinal Franjo Kuharić, zaredio ga je za svećenika 25. lipnja 1972. godine. Poglavari su ga odmah poslali na daljnje studije u Napulj, gdje je postigao stupanj magistra teologije. Po povratku sa studija imenovan je kapelanom u mladoj župi Višnjevac kod Osijeka, i ostao tamo od 1974. do 1976. kad je preuzeo službu župnika na Zametu nad Rijekom. Tu je ostao gotovo deset godina, do 1986. poslije čega je imenovan župnikom na Visokoj u Splitu. Četiri godine je ostao na toj župi, a onda se vratio u Zagreb gdje je 1990. bio imenovan ekonomom Dječačkog sjemeništa na Šalati. Tu je ostao sve do 1996. kad preuzima službu ekonoma i katehete mladih pri isusovačkoj rezidenciji i Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Još dok je bio na Šalati odlazio je kao svećenik dragovoljac u Jastrebarsko gdje je bio na raspolaganju tamošnjim vojnicima i polaznicima dočasničke škole Hrvatske vojske. Tako je 2001. bio imenovan kapelanom vojne kapelanije sv. Sebastijana – DČŠ „Dr. Ante Starčević“ u Jastrebarskom. A od rujna 2006. pa do svoje mirovine 2011. bio je kapelan vojne kapelanije „Gospe Snježne“ u Sjedištu Ministarstva obrane i u Zapovjedništvu Glavnog Stožera Oružanih Snaga Republike Hrvatske u Zagrebu. Nakon umirovljenja preselio se u isusovačku rezidenciju i Dom za stare i nemoćne na Fratrovcu. Preminuo je na blagdan svetoga Josipa, nakon duge i teške bolesti u bolnici „Rebro“ u Zagrebu.

Možemo reći da je gotovo cijeli život patra Vukoje bio obilježen nemalim teškoćama, križevima i raznim iskušenjima. Ipak, u svemu tome ostao je postojan u svojoj vjeri i djetinje odan Božjoj volji. Tragična majčina smrt te kasnije dugotrajno i bolno hrvanje s bolestima nisu u njemu ugasile prirodnu vedrinu i jednostavnu otvorenost duha kojom je s lakoćom pridobivao ljude s kojima je komunicirao. On je prije svega bio dobar čovjek. Po naravi je bio vedar i spreman na šalu i prijateljsko druženje s ljudima. Htio je i znao strpljivo slušati druge, suosjećati s njima u njihovim mukama i, kad je bilo prikladno i potrebno, dati pravi savjet i uputiti riječi ohrabrenja i utjehe. Dok je radio u Hrvatskoj vojsci kao vojni kapelan imao je puno osobnih razgovora s vojnicima i časnicima HV koje je pripremao za svete sakramente. I nakon što je došao u mirovinu ti ljudi su mu još dolazili na razgovore i savjete. Pater Ante je imao istinske ljubavi za čovjeka i nije gledao na sat, nego u lice i dušu čovjeka s kojim je razgovarao.

Na župama je bio omiljen i cijenjen pastoralni radnik, zauzet za potrebe svojih župljana. Imao je oka i srca, ne samo za duhovne potrebe, nego i za materijalno stanje svojih vjernika. Znao je s lakoćom pridobiti mlade da se i oni uključe u obilaske bolesnih i starih u župi. U vojsci je bio prepoznat kao častan i zauzet svećenik, uvijek na raspolaganju, pouzdan i predan svom poslanju. Volio je rad s vojnicima i s radošću je odlazio svako jutro na posao. Uveo je između ostalo i duhovne vježbe i bračne susrete za pripadnike Oružanih snaga RH. Služio je drugima iz ljubavi. U teški vojnički život unosio je dašak Božje ljubavi i Isusove brige za povjerene mu duše. U vojarni u Jastrebarskom izgradio je prekrasnu kapelicu za vojnike i časnike HV. Ali puno više od vanjske građevine, p. Ante je gradio prekrasne Božje hramove u srcima osoba koje mu je dragi Bog stavio na njegov životni put.

Uz velike poteškoće koje mu je stvarala šećerna bolest, imao je velikih problema sa srcem, oslabljenim vidom, plućima i jako teškim disanjem. Sve je to hrabro, pa i s humorom podnosio. Na pitanje kako mu je, uvijek je odgovarao da je dobro i da će biti bolje. Svojom patnjom nije želio opterećivati ljude s kojima je živio i koji su ga posjećivali. Za njega se stvarno može reći da je danomice uzimao svoj križ i hrabro ga nosio za Isusom kome je vjerovao, koga je svim srcem ljubio i koga je nastojao iz bližega slijediti.

Pater Ante se odlikovao u dvjema najvažnijim stvarima: u bogoljublju i čovjekoljublju. Volio je Isusa i svojim redovničkim i svećeničkim služenjem i naviještanjem Kraljevstva Božjega pokazivao je i dokazivao svoju ljubav prema Bogu. A svojim čovjekoljubljem prema konkretnim osobama, izgrađivao je bolji svijet, trošeći svoj život u službi braći ljudima.

Kad je u svibnju 2011. godine slavio pedeset godina u Družbi Isusovoj, u kratkom osvrtu je između ostalog napisao: „Osjećam zahvalnost Bogu i Družbi Isusovoj. (…) Skoro uvijek osjećao sam nevidljivu prisutnost, u vrijeme formacije, Božju i moje majke mučenice ljubavi. Zato nikad nisam posumnjao u svoje zvanje. (…) Potpuno sam uvjeren da nikad ne bih postao svećenik, isusovac, da Bog i moja majka nisu bili tako blizu mene. Mene je zaista vodila Božja ruka!“

Pater Vukoja bio je lijepe naravi, lako ga je bilo nasmijati, a i on je volio druge razveseliti. I u svojoj teškoj borbi s bolestima, znao je zadržati vedar duh. Često smo mu znali govoriti da ima devet života, jer se čudesno vraćao u život i onda kad su već gotovo svi dizali ruke od njega. I kad je počeo gubiti vid, i kad je naposljetku morao ostati bez desne noge, znao se našaliti na svoj račun. Rado je i s veseljem služio sakramente i pastoralno djelovao gdje god je bio poslan. Neka mu Gospodin udijeli mjesto među svetima svojim, neka u Njemu pronađe mir i spokoj svojoj duši.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

 

Propovijed p. Mije Nikića sa sprovodne mise p. Ante možete pročitati ovdje.

Pomozite nam obnoviti Baziliku

Srce Isusovo, koje je „izvor svake utjehe“, kako molimo u litanijama, tješi nas i u ovoj situaciji i otvara put nade. Zahvaljujemo mu što od nas isusovaca nitko nije nastradao, tek manja ili veća uznemirenja zbog stresa ili potrebe preseljenja, jer su i više etaže u kući izvan upotrebe. No, zbog toga svega ne odustajemo! Štoviše, u zajedništvu sa svima vama, u zahvali onima koji su nam već iskazali podršku i pružili ruku suradnje, započinjemo obnovu naše Bazilike Presvetog Srca.

Ignacijev put

Godišnjak Ignacijev put je namijenjen našim prijateljima i dostupan je u tiskanom obliku.

Svi brojevi Ignacijevog puta →

Pratite nas

Povezane objave

Preminuo p. Ivan Fuček

Preminuo p. Ivan Fuček

Dana 12. siječnja 2020., u 12:30 sati, preminuo je blago u Gospodinu hrvatski teolog i pedagog, isusovac o. Ivan Fuček, u 94. godini života, 76. godini redovništva, i 65. godini svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima i okružen subraćom u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu.

Centar za integraciju izbjeglica – SOL

Centar za integraciju izbjeglica – SOL

U Hrvatskoj su 554 osobe dobile status izbjeglice. Zahvalni na zaštiti koju su dobili u našoj zemlji, oni žele naučiti hrvatski jezik, vlastitim rukama zarađivati i brinut za svoje obitelji te se s novim prijateljima nasmijati od srca. Na svom putu integracije u...

Emaus hrvatskih skolastika u Sloveniju

Emaus hrvatskih skolastika u Sloveniju

Prošla su dva mjeseca od posjete slovenskih skolastika (đakona) hrvatskim skolasticima… Nakon Uskrsa, skupina skolastika se uputila na uzvratni posjet subraći u Sloveniju.Uz posjetu subraći bila je to ujedno prilika za organizirati "Emaus" - izlet u trajanju od više...

Share This