U ponedjeljak 21. rujna 2015. na zagrebačkom groblju Mirogoj oprostili smo se sa zemnim ostacima p. Ivana Macana, svećenika i redovnika Družbe Isusove, koji je preminuo 17. rujna 2015. godine u 77. godini života, 60. godini redovništva i 48. godini svećeništva. Sprovodne obrede u zajedništvu s brojnim svećenicima predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Valentin Pozaić. Od dragoga pokojnika oprostila su se mnogobrojna redovnička subraća kojoj je p. Macan bio provincijal, rektor, profesor, odgojitelj, prijatelj i brat; njegove sestre Vjekoslava i Ljubica, te ostala rodbina; bivši i sadašnji pitomci Kolegija Družbe Isusove na Jordanovcu, koje je kroz dugi niz godina kao rektor pratio na njihovu putu prema svećeništvu; studenti Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, koje je učio logiku, spoznaju, analitičku filozofiju, socijalnu etiku i druge filozofske discipline, ali prije svega ljudskosti i duhovnosti; brojni svećenici, redovnici i redovnice; sumještani iz župe Pregrada, kao i ostali prijatelji, poznanici i poštovatelji. U svome govoru provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Ante Tustonjić ocrtao je lik i djelo p. Macana, te su pročitani izrazi sućuti nadbiskupa i metropolita zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića.
Svetu misu zadušnicu u župnoj crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu u zajedništvu s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. dr. Ratkom Perićem, provincijalom Tustonjićem, te šesdesetak svećenika predvodio je također mons. Pozaić. Prigodnu homiliju izrekao je p. Ivan Šestak, dekan Filozofskog fakulteta Družbe Isusove. “O filozofskom djelu Ivana Macana kao profesora više filozofskih disciplina već je pisano i izlagano na simpozijima, a njegovo je ime ušlo i u nedavno tiskan ‘Hrvatski filozofski leksikon’. No, mi se ovoga podneva nismo okupili da govorimo o Macanu kao profesoru, piscu, prevoditelju ili filozofu. Mi smo naprotiv danas ovdje da ga kao jednoga od nas, krhkog i slabog čovjeka baš kao i mi, te kao svećenika i redovnika, preporučimo velikom i milosrdnom Bogu, prisjetivši se zahvalno također i njegova plemenitog lika s kojim smo smjeli dijeliti manje ili više godina ove prolaznosti” rekao je Šestak, te dodao: “Macan je otišao u svom, možemo već reći poslovično ‘macanovskom’, stilu. Ni na samrtnoj ga postelji nije napuštao humor. S velikom dozom finoće i tada se šalio – naravno i na svoj račun! Čak je i samoga sebe – doslovce kao umirućeg – nazvao neozbiljnim! O svojoj bolesti nije gajio nikakve iluzije pa je svoju znanstvenu građu s naputcima predao svojim mlađim kolegama profesorima. Bolest ga je postupno lišavala njegovih tjelesnih snaga te time pod svakim vidikom izručivala drugima. Postao je slobodan od svih ljudskih obzira. Mi koji smo ga pobliže poznavali primjećivali smo da su dani njegove bolesti ujedno bili i dani njegova svjesnog prepuštanja i predanja Tajni, koju mi u siromaštvu našega jezika zovemo Bogom, a o kojemu se Macan ni za svoga života nikada nije razbacivao velikim riječima, već je radije gestama na nju upućivao. Osim toga, imali smo dojam da on kao redovnički poglavar osjeća dužnost da svojoj redovničkoj subraći, svojim podložnicima, mora ostaviti primjer kako se umire. Na tome mu od srca zahvaljujemo”.
Na kraju mise nazočnima se obratio i mons. dr. Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu i izaslanik kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa Vrhbosanskog, koji je podsjetio na boravak p. Macana u Sarajevu gdje je na Visokoj teološkoj školi od 1975.-1981. predavao filozofske discipline, te prenio Kardinalove izraze sućuti Provinciji i rodbini. O svome dugogodišnjem prijateljstvu i suradnji s p. Macanom, osobito pod vidikom odgoja bogoslova, govorio je i mons. Ratko Perić.
