Papa Franjo je danas, 17. prosinca, proglasio svetim Petra Fabera, jednog od prvih drugova svetog Ignacija.
Primivši danas popodne u audijenciju prefekta Kongregacije za kauze svetaca kardinala Angela Amata papa Franjo je proširio na čitavu Crkvu liturgijsko štovanje bl. Petra Fabera, svećenika Družbe Isusove, uvrstivši ga u broj svetaca.
Svet Petar Faber, prvi drug svetog Ignacija, rođen je 13. travnja 1506. u Le Villaretu u Francuskoj, a umro je 1. kolovoza 1546. u Rimu.
P. Josip Antolović je u svom djelu Duhovni velikani o novom svecu zabilježio sljedeće. Pišući o Petru Fabreu, prvom svećeniku Družbe Isusove, njegov subrat o. Morel kaže da je riječ o čovjeku kratka života, a dugih putova. Faber, taj prvi i veoma dragi prijatelj Ignacija Loyole, prijateljskim vezama povezan također s Franjom Ksaverskim, živio je samo 40 godina, od 1506–1546. godine.
Rodio se 13. travnja 1506. u Villaretu, ubavom savojskom seocu na padinama Grand Bonnarda. U rodnom je kraju proveo gotovo polovinu svoga vijeka u krilu dobre kršćanske seljačke obitelji, zatim u obližnjoj skromnoj školi, gdje je imao vrlo pametnog i duboko vjernog učitelja koji mu je u srce usadio ljubav prema knjizi i učenju. Napredovao je poput Isusa u Nazaretu u dobi, u pobožnosti i u mudrosti. Već u dobi od 12 godina položio je zavjet čistoće.
Druga postaja Faberova života bio je Pariz. Onamo ga je g. 1525. odvukla želja za znanjem, i u Parizu će ostati desetak godina. Uronuo je u studentski život u sredini u kojoj su se skupljali studenti iz gotovo svih europskih zemalja, gdje je bilo stjecište najrazličitijih ideja i pogleda, a sve to u jednom razdoblju punom napetosti i promjena, koje bar po nekim vidovima bijaše slično vremenu što ga mi danas proživljavamo. U Parizu je u kolegiju Sv. Barbare započeo studij filozofije. Ondje mu bijaše drug studija, a s kojim je dijelio i sobu, njegov vršnjak vatreni Franjo Ksaverski. Kasnije im se pridružio i Ignacije Loyola, koji bijaše stariji. On je Faberu brzo postao učitelj duhovnoga života i izveo ga iz teških duševnih tjeskoba.
Faber je postigao najprije bakalaureat, a onda licencijat iz filozofije. Nakon toga je g. 1533. kratko vrijeme proboravio u rodnom kraju, da se opet vrati u Pariz te početkom g. 1534., pod vodstvom sv. Ignacija, obavi velike mjesečne duhovne vježbe. Tada se odlučio da će slijediti svog duhovnog učitelja.
Od veljače do svibnja 1534. Faber je primio niže i više redove i tako postao svećenik. Iste godine 22. srpnja, na blagdan Sv. Magdalene, s velikom je pobožnošću služio svoju prvu misu, o čemu daje oduška i u svome duhovnom dnevniku, zvanom Mémorial, koji je počeo pisati nalazeći se u Njemačkoj u lipnju 1542. Pisao ga je djelomično španjolskim, djelomično latinskim jezikom. Taj je dnevnik i njegova pisma najpouzdaniji izvor za upoznavanje njegove duhovne fizionomije. Iako je Faber pisao svoj Memorial posljednje 4 godine života, u njemu je obuhvaćeno sve važnije u njegovu životu. Kroz cijeli se taj spis kao crvena nit provlači njegova velika otvorenost i pažljivost prema pokretima Duha. Njime je prožet već kao dvanaestgodišnjak, dok je još čuvao svoje stado. O tome piše ovako: »O Duše Sveti, ti si me zvao, ti si me predusreo tolikim blagoslovima!… Ti si me zahvatio te obilježio neizbrisivim pečatom tvoga straha…«
Faber je s Ignacijem i još s 5 sudrugova 15. kolovoza 1534., na svetkovinu Velike Gospe, na Montmartreu u Parizu položio zavjete siromaštva, čistoće te da će hodočastiti u Jeruzalem. Bilo je to u kapeli Naše Gospe od sedam žalosti. Faber, jedini svećenik među sudrugovima, služio je toga dana misu Naše Gospe te se u času pričesti s hostijom u ruci okrenuo prema sudrugovima. Tada su položili svoje zavjete. Ako u roku od godine dana ne budu mogli hodočastiti u Jeruzalem, stavit će se na raspolaganje papi.
S tom su namjerom 15. studenoga 1536. ostavili Pariz te pošli u Veneciju. Prvoj sedmorici pridružiše se još nova tri sudruga. Kako je put u Svetu zemlju zbog rata između Venecije i Turske bio nemoguć, pođoše u Rim i staviše se na raspolaganje papi Pavlu III. Faber je u Rimu najprije kroz dvije godine na učilištu Sapienza predavao pozitivnu teologiju. U proljeće 1539. Ignacije i njegovi sudrugovi počeše sa savjetovanjima o osnutku Družbe Isusove. Red je 27. rujna 1540. potvrdio svojim vrhovnim ugledom sam papa Pavao III.
Faber je g. 1539. bio skupa s Laynezom poslan u Parmu, gdje je djelovao sve do konca listopada sljedeće godine, a nakon toga počinje njegov život stalnoga putnika. Ipak možemo reći da su bila dva glavna polja njegova rada: Njemačka te Iberski poluotok. U jednom zbog reformacije veoma burnom svijetu Faber se sve više i više angažirao, a putujući glavnim putovima Europe vršio je silan utjecaj na velik broj ljudi svakoga položaja. Bilo je među njima i onih koji su bili veoma utjecajni.
U Njemačkoj je sudjelovao u vjerskim razgovorima u društvu Petra Ortiza, savjetnika Karla V., zatim je davao duhovne vježbe, propovijedao, pohađao samostane, pisao razne upute, tako Opomene o vjeri i ćudoređu, O bratskoj ljubavi, Pouku za putovanje, Opomene o ispovijedima, Za nečiju privatnu obnovu.
U Njemačkoj je pridobio za Družbu Petra Kanizija, koji ga je veoma cijenio i volio. Bio je to za novi red izvanredan dobitak. U Španjolskoj je mnogo učinio da se ondje Družba učvrsti te poraste i brojem i kakvoćom. Bio je pozvan da sudjeluje u radu Tridentskog sabora te se iz Španjolske dao na put. Kažu da je tada rekao: »Isusovac ne mora živjeti, ali mora slušati.« Te nam riječi danas mogu izgledati staromodne, no one to nisu jer iza njih stoji čovjek koji je bio uvijek otvoren onome što je spoznao kao volju Božju.
Stigavši 17. srpnja 1546. u Rim Faber je nakon kratke bolesti umro u Vječnome gradu već 1. kolovoza. Savojski biskup sv. Franjo Saleški naredio je da se g. 1626. pokrene postupak za Petrovo proglašenje blaženim. Papa Pio IX. svečano je 5. rujna 1872. odobrio da se Petar Faber može štovati kao blaženik. Kao takvoga štovali su ga već prije mnogi sveci.
Isusovac o. Guitton izdao je g. 1934. u Parizu knjigu pod naslovom Duša blaženoga Petra Fabera. Drugo prerađeno izdanje te knjige objelodanjeno je u Lyonu g. 1960. Tko je čita oduševit će se za bl. Petra Fabera. Bio je to čovjek blage ćudi, profinjene osjećajnosti, pravi anđeo u ljudskoj spodobi. Zato su ga toliko voljeli i poštivali svi koji su mu se približili. On je imao jako mnogo prijatelja i jedva mu je tko i mogao biti neprijatelj. Bio je čovjek molitve koji je, prema nauku svetog Ignacija, nalazio Boga u svim stvarima. Njegova su duga putovanja bili satovi najtoplije i najproživljenije molitve, o kojoj govore najljepše stranice njegova Memoriala. Gajio je veliku pobožnost prema Euharistiji, misa mu je bila središte i izvor duhovnoga života. Bio je i velik poštivalac anđela i svetaca. Na putu bi im se uvijek preporučivao i zazivao ih, osobito zaštitnike pojedinih zemalja, krajeva i gradova. Oružje njegova veoma plodnog apostolata bijahu duhovni razgovori i duhovne vježbe. Sam je sv. Ignacije tvrdio da u davanju duhovnih vježbi Faber nadmašuje sve druge.
Jedan svjedok svjedoči za Fabera da je bio »čudesno privlačiv, u vladanju ponizan, veoma ozbiljan, rječit i učen«. Simon Rodriguez svjedoči o njemu ovako: »Posjedovao je neku vedru blagost i srdačnost kakve nikad kod nikoga nisam susreo. Ne znam kako je ulazio u prijateljstvo s drugima, on je malopomalo djelovao na njihovo srce tako da ih je svojim načinom djelovanja i svojom dražesti uvodio u ljubav prema Bogu.« Svim tim, uistinu, bogatim darovima srca valja još nadodati i solidno znanje koje posjedovaše, osobito odlično poznavanje Svetoga pisma u kojem se odlikovao tako da je pred najrazličitijim slušateljstvom s lakoćom mogao tumačiti pojedine svetopisamske tekstove.
