HRVATSKA POKRAJINA DRUŽBE ISUSOVE – CROATIAN PROVINCE OF THE SOCIETY OF JESUS

Papa slavio sv. Ignacija s rimskim isusovcima

Objavljeno: 31. srpnja 2013.

Papa Franjo proslavio je svetkovinu sv. Ignacija, 31. srpnja 2013., u zajedništvu sa svojom subraćom isusovcima koji se nalaze u Rimu. Svečana sveta misa počela je u 8.15 sati u crkvi Al Gesù. S Papom su koncelebrirali p. Adolfo Nicolás, vrhovni poglavar, njegovi savjetnici, mons. Luis Ladaria, tajnik Kongregacija za nuk vjere, i više od 200 svećenika. Uz isusovce na misi su bili prisutni i suradnici koji pomažu isusovcima u izvršavanju njihova poslanja. Nakon svete mise Papa se zadržao u molitvi pred oltarom sv. Ignacija, gdje se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, pred oltarom sv. Franje Ksaverskoga, gdje se čuva relivija njegove ruke, u kapelici Gospe od Puta i pred grobom p. Pedra Arrupea. Papinu homiliju prenosimo u cijelosti.

U ovoj Euharistiji u kojoj slavimo našeg oca Ignacija Lojolskog, u svjetlu čitanja koja smo čuli, želio bih predložiti tri jednostavne misli: staviti u središte Krista i Crkvu; dati se osvojiti njime kako bismo služili; osjetiti stid zbog svojih ograničenja i grijeha, kako bismo bili ponizni pred njim i pred braćom.

1. Naš isusovački grb je jedan monogram, skraćenica za “Iesus Hominum Salvator” (IHS). Svatko od vas može mi reći: mi to znamo jako dobro! Ali ovaj grb nas neprestano podsjeća na stvarnost koju nikada ne smijemo zaboraviti: Kristovo središnje mjesto za svakog od nas i za cijelu Družbu, koju je sv. Ignacije upravo htio nazvati „Isusovom“ kako bi ukazao na središnju točku. Štoviše, čak i na početku duhovnih vježbi, stavlja nas pred Gospodina našega Isusa Krista, našeg Stvoritelja i Spasitelja (usp. DV 6). To nas isusovce i cijelu Družbu vodi k “decentralizaciji,” imati pred sobom “Krista uvijek većeg”, “Deus semper maior”, „intimior intimo Meo”, stalno nas vodi izvan sebe, vodi nas prema određenoj kenosis „odreći se ljubavi prema samome sebi, svoje vlastite volje i koristi (DV 189). Ne podrazumijeva se pitanje za nas, za svakoga od nas: Je li Krist središte mojega života? Stavljam li doista Krista u središte svoga života? Jer uvijek postoji napast da mislim da sam ja u središtu. I kad isusovac sebe stavlja u središte, a ne Krista, griješi. U prvom čitanju, Mojsije s upornošću ponavlja narodu da ljubi Gospodina, da hodi njegovim stazama, “jer on je tvoj život” (usp. Pnz 30, 16.20). Krist je naš život! Središnjosti Krista odgovara i središnje mjesto Crkve: to su dvije vatre koje se ne mogu razdvojiti: ja ne mogu slijediti Krista nego u Crkvi i s Crkvom. Pa čak i u tom slučaju mi isusovci i cijela Družba nismo u centru, mi smo, da tako kažem, “pomaknuti”, u službi smo Krista i Crkve, zaručnice Krista našega Gospodina, koja je naša sveta Majka Crkva hijerarhijska (usp. DV 353). Biti ljudi ukorijenjeni i utemeljeni u Crkvi: takve nas želi Isus. Ne mogu postojati paralelni ili izolirani putovi. Da, putovi istraživanja, kreativni putovi, da, to je važno: ići na periferije, mnoge periferije. Za to je potrebna kreativnost, ali uvijek u zajednici, u Crkvi, s tom pripadnošću koja nam daje hrabrosti ići dalje. Služiti Krista znači voljeti ovu konkretnu Crkvu, i služiti joj s velikodušnošću i duhom poslušnosti.

2. Koji je put da bi se živjela ova dvostruka središnjost? Pogledajmo iskustvo svetoga Pavla, koje je ujedno i iskustvo sv. Ignacija. Apostol, u drugom čitanju koje smo čuli, piše: hitim prema Kristovu savršenstvu “jer sam zahvaćen od Isusa Krista” (Fil 3,12). Za Pavla to se dogodilo na putu u Damask, za Ignacija u njegovoj kući u Loyoli, ali središnja točka je jednaka: dati se osvojiti od Krista. Ja tražim Isusa, služim Isusu, jer On me prvi tražio, jer sam od njega zahvaćen, a to je središte našega iskustva. No, on je prvi, uvijek. U španjolskom postoji riječ koja je vrlo grafička, koja dobro objašnjava: On nas „primerea“, “El nos primerea”. On je uvijek prvi. Kad stignemo, on je već stigao i čeka nas. Ovdje bih želio podsjetiti na meditaciju o Kraljevstvu iz drugog tjedna (duhovnih vježba). Krist, naš Gospodin, vječni Kralj, poziva svakoga od nas govoreći: “Tko hoće poći sa mnom, mora se sa mnom truditi pa da me, kao što me je pratio u naporu, tako sli­jedi i u slavi.“ (DV 95): biti osvojen od Krista kako bismo tomu Kralju ponudili čitavu svoju osobu i sav naš trud (DV 96); reći Gospodinu da želimo činiti sve na veću njegovu službu i proslavu, nasljedovati ga u podnošenju nepravdi, poruga, siromaštva (usp. DV 98). Mislim u ovom trenutku na našega brata u Siriji. Dozvoliti da nas Krist osvoji, znači biti uvijek usmjeren prema onome što je pred nama, prema cilju Kristovu (usp. Fil 3,14) pitajući se u istini i jednostavnosti: Što sam činio za Krista? Što činim za Krista? Što trebam činiti za Krista? (usp. DV 53).

3. Dolazim do zadnje točke. U evanđelju nam Isus govori: “Tko želi spasiti vlastiti život, izgubit će ga, a tko izgubi vlastiti život poradi mene, spasit će ga … Tko se zastidi mene …” (Lk 9,23). I tako dalje. Stid isusovca. Poziv koji Isus upućuje je da se nikada njega ne stidimo, nego da ga uvijek slijedimo s potpunim predanjem, uzdajući se i predajući se njemu. Promatrajući Isusa, kako nas uči sveti Ignacije u prvome tjednu (duhovnih vježba), napose promatrajući raspetoga Krista, primjećujemo onaj toliko ljudski i plemeniti osjećaj stida da nismo na visini; promatramo Isusovu njegovu mudrost sa svojim neznanjem, njegovu svemogućnost sa svojom slaboćom, njegovu pravdu sa svojom nepravdom, njegovu dobrotu sa svojom opakošću. (DV 59). Moliti milost stida; stid koji proizlazi iz neprestanog milosrdnog razgovora s njime; stid koji čini da se crvenim pred Isusom Kristom; stid koji nas usklađuje sa srcem Isusovim koji se učinio grijehom zbog mene; stid koji harmonizira naše srce u suzama i prati nas u svakodnevnom nasljedovanju “našega Gospodina”. To nas uvijek vodi, kao pojedince i kao Družbu, k poniznosti, živjeti tu veliku krepost. Poniznost koja nas čini svjesnima svakoga dana da nismo mi ti koji gradimo Kraljevstvo Božje, nego je to uvijek milost Božja koja djeluje u nama; poniznost koja nas tjera da stavimo čitavoga sebe ne na našu službu ili službu naših ideja, nego na službu Kristu i Crkvi, poput glinenih posuda, krhki, neprikladni, nedovoljni, ali u kojima je neizrecivo blago koje nosimo i koje komuniciramo (2Kor 4,7). Uvijek mi se sviđalo misliti na zalazak isusovca, kada isusovac završava svoj život, kada zalazi. Uvijek mi na pamet dolaze dvije ikone toga zalaska isusovca: jedna klasična, ona Franje Ksaverskog, gledajući Kinu. Umjetnost je puno puta oslikala taj zalazak, taj Ksaverov završetak. Čak i književnost, u onom lijepom Pemánovu djelu. Na kraju, bez ičega, ali pred Gospodinom; to mi čini dobro, misliti na to. Drugi zalazak, druga ikona koja mi dolazi kao primjer je ona patra Arrupea u posljednjem razgovoru u izbjegličkom kampu, kad nam je rekao – ono što je on sam govorio – “ovo govorim kao da je moj labuđi pjev: molite”. Molitva, zajedništvo s Isusom. I, nakon što je to rekao, sjeo je u avion, vratio se u Rim s ictusom, koji je bio početak tako dugog i tako uzornog zalaska. Dva zalaska, dvije ikone kojih gledanje svima nama činiti dobro, i vraćati se na ove dvije. I moliti milost da naš zalazak bude poput njihovog.

Draga braćo, obratimo se našoj Gospi, ona koja je nosila Krista u svojoj utrobi i koja je pratila prve korake Crkve, neka nam pomogne staviti u centar našega života i našega poslanja Krista i njegovu Crkvu; ona koja je bila prva i najsavršenija učenica svoga Sina, neka nam pomogne da dozvolimo Kristu da nas osvoji kako bismo ga slijedili i služili u svakoj situaciji; ona koja je odgovorila s najvećom poniznošću anđelovu navještenju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi” (Lk 1,38), neka učini da osjetimo stid zbog naše neprikladnosti pred blagom koje nam je povjereno, da živimo poniznost pred Bogom. Naš hod neka prati očinski zagovor svetog Ignacija i svih svetih isusovaca, neka nas uče činiti sve, s poniznošću, na veću slavu Božju.

Pomozite nam obnoviti Baziliku

Srce Isusovo, koje je „izvor svake utjehe“, kako molimo u litanijama, tješi nas i u ovoj situaciji i otvara put nade. Zahvaljujemo mu što od nas isusovaca nitko nije nastradao, tek manja ili veća uznemirenja zbog stresa ili potrebe preseljenja, jer su i više etaže u kući izvan upotrebe. No, zbog toga svega ne odustajemo! Štoviše, u zajedništvu sa svima vama, u zahvali onima koji su nam već iskazali podršku i pružili ruku suradnje, započinjemo obnovu naše Bazilike Presvetog Srca.

Ignacijev put

Godišnjak Ignacijev put je namijenjen našim prijateljima i dostupan je u tiskanom obliku.

Svi brojevi Ignacijevog puta →

Pratite nas

Povezane objave

Preminuo p. Ivan Fuček

Preminuo p. Ivan Fuček

Dana 12. siječnja 2020., u 12:30 sati, preminuo je blago u Gospodinu hrvatski teolog i pedagog, isusovac o. Ivan Fuček, u 94. godini života, 76. godini redovništva, i 65. godini svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima i okružen subraćom u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu.

Centar za integraciju izbjeglica – SOL

Centar za integraciju izbjeglica – SOL

U Hrvatskoj su 554 osobe dobile status izbjeglice. Zahvalni na zaštiti koju su dobili u našoj zemlji, oni žele naučiti hrvatski jezik, vlastitim rukama zarađivati i brinut za svoje obitelji te se s novim prijateljima nasmijati od srca. Na svom putu integracije u...

Emaus hrvatskih skolastika u Sloveniju

Emaus hrvatskih skolastika u Sloveniju

Prošla su dva mjeseca od posjete slovenskih skolastika (đakona) hrvatskim skolasticima… Nakon Uskrsa, skupina skolastika se uputila na uzvratni posjet subraći u Sloveniju.Uz posjetu subraći bila je to ujedno prilika za organizirati "Emaus" - izlet u trajanju od više...

Share This