27. rujna papa Franjo je, u zajedništvu s četiristotinjak subraće, predvodio svečano liturgijsko slavlje u rimskoj crvi Il Gesù, povodom dvjestote godišnjice ponovne uspostave Družbe Isusove. Družbu Isusovu ponovno je u cijelome svijetu uspostavio papa Pijo VII. 7. kolovoza 1814. godine bulom Sollecitudo omnium ecclesiarum.
Liturgijsko slavlje bilo je prožeto simbolikom univerzalnosti Družbe koja je, s oko 120 provincija i regija, prisutna u cijelome svijetu. U prvome dijelu liturgije, nakon pročitanog dijela pisma p. Ivana Roothaana, prvog generala nakon uspostave Reda, o ljubavi prema Družbi, molili su se psalmi i slušala Božja riječ. Uslijedila je homilija papa Franje u kojoj je podsjetio isusovce na događaje iz povijesti koji su nam zalog budućnosti, pozivajući sve isusovce da hrabro veslaju unatoč protivnom vjetru, i potvrđujući riječi uskoro blaženoga pape Pavla VI da su isusovci tamo „gdjegod u Crkvi, čak i na najtežim i ekstremnim područjima, na raskrižjima ideologija, u društvenim rovovima, gdje postoji sučeljavanje između gorljivih čovjekovih potreba i vječne poruke evanđelja“.
Nakon homilije slijedila je obnova obećanja kojim su se isusovci obvezali nastaviti ono poslanje koje im je zacrtao utemeljitelj sv. Ignacije Lojolski: „Vojevati pod zastavom križa za Boga i služiti samo Gospodinu i Crkvi, njegovoj zaručnici, pod Rimskim prvosvećenikom, Kristovim namjesnikom na zemlji.“ Na kraju sveopćih molitava, u kojima se molilo za sva područja djelovanja Družbe, sv. Ocu je za njegovu prisutnost zahvalio p. general Adolfo Nicolás. Uslijedio je pjevanje Te Deuma i Papino poslanje Družbi: Ići po svem svijetu pronoseći oganj Evanđelja koje spašava. Poslanje je bilo izraženo gestom predanja knjige Evanđelja p. Generalu.
Nakon završnog blagoslova, Papa se s pratnjom uputio prema kapeli Kristove muke u kojoj je blagoslovio novu oltarnu sliku koja predstavlja skidanje Isusa s križa. U prizoru skidanja s križa, uz Blaženu Djevicu Mariju, sudjeluju trojica isusovaca koji su pokopani u istoj kapeli: sv. Ivan Pignatelli, sluga Božji Ivan Roothaan, te p. Pedro Arrupe.
Galeriju fotografija možete pogledati na ovome linku.
Papinu homiliju prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i prijatelji u Gospodinu,
Družba koja se naziva imenom Isus proživjela je teška vremena, vremena progonstva. Za vrijeme generalne uprave p. Lorenza Riccija „neprijatelji Crkve postigli su da se ukine Družba“ (Ivan Pavao II, Poruka p. Kolvenbachu, 31. srpnja 1990) od strane moga prethodnika Klementa XIV. Danas, sjećajući se njezine ponovne uspostave, pozvani smo obnoviti naša sjećanja dozivljući u pamet primljena dobročinstva i osobite darove (usp. Duhovne vježbe, 234). Danas to želim učiniti ovdje s vama.
U vremenima nevolja i kušnji podiže se oblak sumnji i trpljenja, i nije jednostavno ići naprijed, nastaviti hod. Mnoge napasti dolaze napose u teškim i kriznim vremenima: zaustaviti se i raspravljati o idejama, dopustiti da nas zahvati dezolacija, usredotočiti se na činjenicu da smo progonjeni i ne vidjeti ništa drugo. Čitajući pisma p. Riccija, jedna činjenica me je posebno pogodila: njegova sposobnost da ne dozvoli ovim napastima da ga zaslijepe i da predloži isusovcima, u vremenima kušnji, jedno viđenje stvarnosti koje ih je još dublje ukorijenilo u Družbinu duhovnost.
P. general Ricci pišući isusovcima onoga doba, gledajući oblake koji se dižu nad obzorom, učvršćivao ih je u njihovoj pripadnosti tijelu Družbe i u njezinom poslanju. Evo: u vremenu zbunjenosti i kušnje on je činio razlučivanje. Nije gubio vrijeme raspravljajući o idejama i tužeći se, nego je preuzeo na sebe zvanje Družbe. On ju je trebao čuvati, i preuzeo je to na sebe.
Takvo postupanje dovelo je isusovce do toga da iskuse smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Izgubivši sve, čak i svoj javni identitet, nisu se odupirali volji Božjoj, nisu se opirali sukobu nastojeći očuvati sebe. Družba je živjela – i ovo je lijepo – sukob do kraja, ne umanjujući ga: živjela je poniženje s Kristom poniženim, poslušala je. Lukavstvo i taktičko opiranje ne spašava nas nikada od sukoba. U konfuziji i poniženju Družba je izabrala proživljavati razlučivanje volje Božje, ne tražeći kako da na prividno miran način iziđe iz sukoba. Ili barem elegantan. Nije to učinila.
Nikada prividna smirenost ne umiruje naše srce, nego istinski mir koji je Božji dar. Ne treba nikada tražiti jednostavan „kompromis“, niti treba prakticirati jednostavne „irenizme“. Jedino nas razlučivanje spašava od iskorjenjivanja, od istinskog „dokinuća“ srca, koje je egoizam, mondenost, gubitak našega horizonta, naše nade, koja je Isus, koja je jedino Isus. I tako su p. Ricci i Družba u fazi dokinuća rađe izabrali povijest nego neku sivu „pričicu“, svjesni da je ljubav ona koja će suditi povijest, i da je nada – i u tami – veća od naših očekivanja.
Razlučivanje treba biti učinjeno s ispravnom nakanom, s jednostavnim očima. Zbog toga p. Ricci dolazi do toga, upravo u ovoj okolnosti konfuzije i zbunjenosti, da govori o grijesima isusovaca. Čini se da čini reklamu na obrnuti način! Ne brani se osjećajući se žrtvom povijesti, nego se priznaje grešnikom. Gledajući sebe priznajući se grešnicima izbjegavamo da se činimo žrtva pred krvnikom. Priznati se grešnikom, priznati se stvarno grešnikom, znači postaviti se u ispravni stav kako bismo primili utjehu.
Možemo ukratko proći ovaj put razlučivanja i služenja kojeg je p. General pokazao Družbi. Kada su 1759. Pombalovi dekreti uništili portugalske Družbine provincije, p. Ricci je proživljavao ovaj sukob ne žaleći se i ne prepuštajući se dezolaciji, nego pozivajući na molitvu za dobar duh, pravi nadnaravni duh zvanja, savršenu poučljivost milosti Božjoj. Kada je 1761. nevrijeme napredovalo u Francuskoj, p. General je tražio da se sve pouzdanje stavi u Boga. Htio je da se okoristi iskušenjima u svrhu nutarnjega čišćenja, ona nas vode Bogu i mogu poslužiti za njegovu veću slavu. Potom preporuča molitvu, svetost života, poniznost i duh poslušnosti. 1767., nakon progona španjolskih isusovaca, nastavlja pozivati na molitvu. Nakraju, 21. veljače 1773., šest mjeseci prije potpisivanja brevea Dominus ac Redemptor, u pomanjkanju ikakve ljudske pomoći, vidi ruku Božjeg milosrđa, koje poziva sve one koje stavlja na kušnju, da se ne pouzdaju u nikoga drugoga koji nije On. Pouzdanje treba rasti upravo onda kada nas okolnosti bacaju na pod. Za p. Riccija važno je da Družba ostane do samoga kraja vjerna svojemu poslanju, koje je veća slava Božja i spas duša.
Družba, čak i pred samim svojim svršetkom, ostaje vjerna cilju poradi kojega je ustanovljena. Zbog toga Ricci zaključuje uz pobudu da se ostavi živim duh ljubavi, jedinstva, poslušnosti, strpljivosti, evanđeoske jednostavnosti, pravoga prijateljstva s Bogom. Sve ostalo je mondenost. Neka i danas plamen veće slave Božje prijeđe preko nas, paleći svaku samodostatnost i zahvaćajući naš unutrašnji plamen, koji nas ujedinjuje i raspršuje, koji nas uvećava i umanjuje.
Tako je Družba proživljavala trenutke vrhunskog iskušenja žrtve, koja je nepravedno bila od nje tražena, čineći svojom Tobitovu molitvu koji ojađen, plače i potom moli: „Pravedan si, Gospode, sva su tvoja djela i svi tvoji putovi milosrđe i istina: ti si sudac svijeta. Spomeni me se i pogledaj na me: ne kažnjavaj me zbog mojih grijeha ni zbog prijestupa otaca mojih, koji su griješili pred tobom.“ I zaključuje najvažnijom molbom: „ne odvrći lica svoga od mene“.
I Gospodin odgovara šaljući Rafaela da skine bijele mrlje s Tobita i vrati mu vid. Bog je milosrdan, Bog kruni nježnošću. Bog nam želi dobro i spašava nas. Ponekad je put koji nas vodi u život tijesan i uzak, ali kušnja, življena u svjetlu milosrđa, pročišćava nas poput vatre, daje nam mnogo utjehe i ražaruje naše srce priklanjajući ga molitvi. Naša su braća isusovci u vrijeme dokinuća bili gorljivi u duhu i u službi Gospodinu, radosni u nadi, postojani u kušnjama, ustrajni u molitvi (usp. Rim 12, 13). To je Družbi dalo čast, a ne pohvale njezinim zaslugama. Tako će uvijek biti.
Sjetimo se svoje povijesti: Družbi je „dana milost ne samo vjerovati u Gospodina nego za njega i trpjeti“ (Fil 1, 29). Dobro nam čini prisjetiti se toga.
Ne treba se čuditi što je Družbina lađa bila bacana valovima. Danas to može biti i Petrova lađa. Noć i vlast tame su uvijek blizu. Veslati je naporno. Isusovci „moraju biti vješti i hrabri veslači“ (Pio VII, Sollecitudo omnium ecclesiarum): veslajte dakle! Veslajte, budite hrabri, čak i uz protivan vjetar! Veslajmo u službi Crkve. Veslajmo zajedno! Dok veslamo – svi veslamo, čak i Papa vesla u Petrovoj lađi – moramo mnogo moliti: „Spasi nas Gospodine!“, „Gospodine, spasi svoj narod!“. Gospodin će nas spasiti iako smo malovjerni i grešni ljudi. Uzdajmo se u Gospodina! Uzdajmo se uvijek u Gospodina!
Družbu, ponovno uspostavljenu od moga predšasnika Pija VII., činili su hrabri i ponizni muževi, svjedoci nade, ljubavi i apostolske kreativnosti, one od Duha. Pijo VII. pisao je da je htio ponovno uspostaviti Družbu „kako bi odgovorio na prikladan način duhovnim potrebama kršćanskoga svijeta bez obzira na narode i nacije“ (Isto). Poradi toga ovlastio je isusovce, koji su tu i tamo postojali zahvaljujući jednom luteranskom suverenu i jednoj pravoslavnoj suvereni, „da budu ujedinjeni u jedno tijelo“. Da Družba bude ujedinjena u jednom tijelu!
Družba je odmah bila misionarska i stavila se na raspolaganje Apostolskoj Stolici, velikodušno se zalažući „pod barjakom križa za svoga Gospodina i njegovog namjesnika na zemlji“ (Formula Instituta, 1). Družba je nastavila svoje apostolsko djelovanje propovijedajući i poučavajući, duhovnim službama, znanstvenim istraživanjem i socijalnim djelovanjem, misijama i brigom za siromašne, onih koji trpe i koji su marginalizirani.
Danas Družba na mudar i marljiv način pristupa problemu izbjeglica i raseljenih; i razlučujući nastoji integrirati službu vjere s promicanjem pravde, u skladu s evanđeljem. Potvrđujem danas ono što nam je rekao Pavao VI, što sam i ja slušao svojim vlastitim ušima, prigodom naše 32. generalne kongregacije: „Gdjegod u Crkvi, čak i na najtežim i ekstremnim područjima, na raskrižjima ideologija, u društvenim rovovima, gdje postoji sučeljavanje između gorljivih čovjekovih potreba i vječne poruke evanđelja, tamo se nalaze i isusovci.“ (Insegnamenti XII (1974), 1181). To su proročanske riječi budućeg blaženika Pavla VI.
1814., u trenutku ponovne uspostave, isusovci su bili malo stado, „najmanja Družba“, koja je bila svjesna, nakon kušnje križa, svoga velikog poslanja da nosi svijetlost evanđelja do granica svijeta. Tako se, dakle, i mi danas trebamo osjećati: u izlaženju, u poslanju. Identitet isusovca je identitet čovjeka koji se klanja jedino Bogu i ljubi i služi svojoj braći, pokazujući primjerom ne samo ono što vjeruje, nego i ono čemu se nada i tko je Onaj u kojega je položio svoje pouzdanje (Usp. 2Tim 1, 12). Isusovac želi biti Isusov drug, onaj koji ima iste Isusove osjećaje.
Bula Pija VII. koja je ponovno uspostavila Družbu bila je potpisana 7. kolovoza 1814. pri bazilici Svete Marije Velike, gdje je naš sveti otac Ignacije slavio svoju prvu Euharistiju u Božićnoj noći 1538. Marija, naša Gospa, Majka Družbe, bit će dirnuta našim nastojanjima da budemo u službi njezinoga Sina. Ona neka nas uvijek čuva i brani.
