Prije nekoliko dana Hrvatski helsinški odbor (HHO) dodjelio je prigodom Dana ljudskih prava svoje godišnje nagrade. Jednu od njih, za doprinos u međureligijskom dijalogu, ekumenizmu i vjerskoj toleranciji, posthumno je dobio p. Stjepan Kušan sj.
Obrazloženje nagrade pročitao je prof. dr. Ivo Banac, navodeći dosta detalja iz života i rada p. Kušana. Nagradu je, kao izaslanik p. Provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, primio p. Steiner.
Uz p. Kušana nagrade su dobili i projekt časopis za beskućnike “Ulične svjetiljke”, za zaštitu i promicanje ljudskih prava u medijima, i Ustavni sud Republike Hrvatske (svih 12 ustavnih sudaca na čelu s predsjednicom Jasnom Omejec) za doprinos ljudskim pravima, koji nadilazi profesionalne obveze.
Svečanost dodjele nagrada održala se u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Prigodne govore održali su Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a, te Josip Leko, predsjednik Hrvatskoga sabora.
Na svojim internetskim stranicama, HHO donosi nekoliko crtica iz životopisa p. Kušana:
P. Stjepan Kušan, svećenik i bivši provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, rođen je u Letovaniću kod Siska 1944. godine u partizanskoj obitelji, koja nije dopuštala ispovijedanje vjere. Zato je njegov susret s bogoštovljem, onog dana 1958. godine kad mu je kao sedmoškolcu sisački župnik Vlado Stanković na pozdrav „Dobar dan!“ odzdravio s „Dobar dan. Amen“, bio prepun providnosti. Iste se godine pričestio i krizmao, a dvije godine kasnije, unatoč protivljenju obitelji, postao je zagrebački sjemeništarac, a 1962. primljen je u isusovački novicijat. Nakon studija u Zagrebu, magistrirao je 1975. godine na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, kao specijalist za moralnu teologiju. Predavao je na Filozofsko-teološkom institutu i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, posebno iz pitanja seksualnog i bračnog morala. Nakon usavršavanja u Wichiti, država Kansas, SAD, godinama je predvodio vrlo uspješne Vikende bračnih susreta, kroz koje je prošlo preko 6.000 bračnih parova te mnoštvo svećenika i redovnica.
Ipak, Kušanova služba, kolikogod predana, humana i vjerna, za Helsinški je odbor predmet posebnog priznanja od trenutka kad je pater Kušan 1993. postao ravnatelj-utemeljitelj Isusovačke službe za izbjeglice (Jesuit Refugee Service, JRS) za Bosnu i Hrvatsku, a djelovao je i kao direktor Biskupijskog pastoralnog centra u Ohridu. Zapisao je: “Stvarajući JRS pater [Pedro] Arrupe [isusovački general] promijenio je imidž isusovaca. Na nas se više ne gleda kao na ljude zatvorene u sveučilišta, koji rade samo s mozgom, nego kao na one koji približavaju Isusa izuzetno potrebitim ljudima. Pamtim središta za zajednička zbrinjavanja izbjeglica iz razdoblja krize u bivšoj Jugoslaviji tijekom ranih 1990-ih. Nisu to bili izbjeglički logori nego propale tvrtke ili zatvorene tvornice. Ljudi su zajedno spavali u malim sobama. Sjećam se žene koja je bila bliska svom 26-godišnjem sinu. Rekla mi je, ‘On se nikada neće moći oženiti. Nema mjesta gdje bi doveo ženu.’ Ovakve priče duboko su mi potresale srce.”
