Svečanim euharistijskim slavljem u nedjelju 7. listopada koje je na Trgu Sv. Petra predvodio papa Benedikt XVI. započela je XIII. opća redovna sinoda biskupa. Na Sinodi sudjeluje 12 isusovaca, od kojih su petorica biskupi. U srijedu 10. listopada na Sinodi je govorio p. Adolfo Nicolás, vrhovni poglavar Družbe Isusove, koji je na Sinodi kao predstavnik Unije vrhovnih poglavara. U cijelosti prenosimo govor p. Generala.
Dolazeći iz misijskog Reda, osjećam obvezu razmišljati o našoj povijesti. Teško možemo razmišljati o novoj evangelizaciji osim ako smo sigurni da smo naučili nešto od prve evangelizacije, od stvari koje smo dobro učinili i od pogrješaka koje smo počinili, kao i od nedostataka koje smo pretrpjeli u našoj želji da navijestimo evanđelje.
Ja dolazim iz Tradicije u kojoj smo potaknuti, i izvježbani u tu svrhu, da nalazimo Boga u svim stvarima, u svim događajima, u svim situacijama. Sveti Ignacije je, bez sumnje, preuzeo ovu misao iz Novoga zavjeta gdje, na primjer, sv. Pavao u svom poznatom govoru na Areopagu citira jednog grčkog pjesnika govoreći: „U njemu (to će reći u Bogu) živimo, mičemo se i jesmo (Dj 17, 27-28). Bog je prisutan i aktivan u svakoj ljudskoj zajednici, iako odmah ne uočavamo na koji način ili koliko duboko seže njegova prisutnost.
Naime, bojim se da mi, misionari, nismo to činili s dovoljno dubine, i zbog toga nismo s tim otkrićima pridonijeli životu Crkve. Ne projiciram nikakvu vrstu krivnje na misionare općenito, ja samo govorim iz moje osobne tradicije, mojeg osobnog iskustva i moje osobne misionarske zajednice. Siguran sam da su mnogi misionari, pa i drugi isusovci, učinili bolje nego što sam to ja učinio.
Zasigurno smo se trudili biti pozitivni u našem pogledu na druge kulture i tradicije. Ali, bojim se da smo vidjeli uglavnom Zapadne, europske znakove vjere i svetosti (čak i Instrumentum laboris, govoreći o plodovima vjere, navodi u brojevima 122 i 128 nekoliko znakova koji su izvrsni sami po sebi i lako prepoznatljivi u Zapadnim Crkvama.). Nismo s dovoljno dubine pristupili kulturama kojima se naviještalo evanđelje kako bismo prepoznali onaj dio Božjega Kraljevstva koji je već bio ondje prisutan, ukorijenjen i aktivan u srcima i odnosima ljudi. Nismo bili dovoljno raspoloženi prepoznati „faktor iznenađenja“ u djelovanju Duha Svetoga, koji čini da sjeme raste čak i onda dok zemljoradnik spava ili dok je misionar odsutan.
Uvjeren sam da se to može primijeniti na misije poganskim narodima kao i na novu evangelizaciju u suvremenom svijetu. Koliko mi je poznato, svaka se generacija žalila na buduću smatrajući da se nešto od mudrosti iz prošlosti izgubilo. A ipak Duh Božji nije mirovao, nego je radio u srcima ljudi i u uvidima njihovih mudraca. Trebamo s većom pažnjom i neizmjernom poniznošću slušati kako bismo prepoznali Gospodinov glas ondje gdje ne bismo očekivali da ćemo ga čuti.
U mojim bogoslovskim danima sjećam se da sam bio veoma impresioniran studijem o Objavi na Tridentskom Koncilu kojeg su tada publicirali profesori Karl Rahner i Joseph Ratzinger. Prema njima, kada je Tridentski Koncil govorio o Pismu, to se odnosilo na Stari zavjet, međutim, dok je Koncil govorio o evanđelju smatrao je evanđelje prisutnim na dva mjesta: u spisima Novoga zavjeta i – ovdje je bilo iznenađenje – u srcima vjernika.
Ne posvećujući dovoljno pažnje načinima kako je Bog bio prisutan i kako je djelovao u narodima koje smo susretali, propustili smo važne tragove, uvide i otkrića. Sada je, stoga, vrijeme da učimo iz te prošlosti, iz onoga što je propušteno u prvoj evangelizaciji, prije nego što krenemo naprijed u novu. Mnoge su se dobre stvari dogodile koje želimo zadržati, razviti i slaviti. Istovremeno znamo da su se dogodile mnoge pogrješke, poglavito u ne slušanju naroda, u površnim prosudbama zasluga starih i bogatih kultura i tradicija, u nametanju oblika bogoslužja koja nisu, na kraju, izražavala odnos i osjetljivost naroda u njegovu obraćanju Bogu u molitvi i hvali.
Kristova punina zahtjeva doprinos svih naroda i svih kultura. Mnogo je lekcija koje možemo naučiti iz povijesti, i one mogu biti od velike pomoći u svakoj novoj evangelizaciji. Dozvolite mi da ukratko spomenem neke prije nego što završim:
1. Važnost „puta poniznosti“ u navještanju evanđelja.
2. Potreba da priznamo „istinu naše ograničene i nesavršene ljudskosti“ u svemu što govorimo i naviještamo, bez ikakvog traga trijumfalizma
3. Jednostavnost poruke koju nastojimo komunicirati, bez zamršenosti ili pretjeranog racionalizma koji ju čine zamračenom i nerazumljivom.
4. Velikodušnost u priznavanju Božjeg djelovanja u životu i povijesti ljudi, popraćena iskrenim divljenjem, radošću i nadom kada god u drugima pronađemo dobrotu i predanost.
5. Najvjerodostojnija je poruka ona koja dolazi od našega života, potpuno zahvaćenog i vođenog evanđeljem Isusa Krista.
6. Praštanje i pomirenje su najbolji prečaci do srca evanđelja.
7. Poruka križa je najbolje priopćena po smrti (sebi i ograničenim ciljevima) misionara.
