Ova je knjiga napisana da sačuva uspomenu na tri hrvatska isusovca, Josipa Müllera, Franju Bortasa i Nikolu Buljana, koje je OZN-a lišila života po završetku rata 1945. Tri navedena svećenika Družbe Isusove žrtve su te zloglasne organizacije. Müller je osuđen i ustrijeljen, Bortas je osuđen i umro u logoru u Staroj Gradiški a Buljana nisu mogli osuditi jer su ga već prije svojim postupcima doveli do pomračenja uma te je umro u zatvorskoj bolnici.
Iz predgovora i pogovora
OZN-a je kratica za Odjeljenje za zaštitu naroda. Bila je to tajna vojna policija Komunističke partije Jugoslavije. Osnovao ju je Nacionalni komitet za oslobođenje Jugoslavije 13. svibnja 1944. po zapovijedi vrhovnog zapovjednika Narodno oslobodilačke vojske a to je bio Tito sa svojim najbližim partijskim suradnicima. OZN-a je preko svojih doušnika otkrivala grupe i pojedince koji bi mogli komunistima otežavati učvršćenje na Vlasti koju su prigrabili ratom, revolucijom i prijevarom. Nepoželjnim pojedincima pripisivala je „neprijateljsko djelovanje protiv naroda“ i predavala ih svome sudu na sigurnu osudu. U narodu je sijala strah i trepet krilaticom „OZN-a sve dozna“ šireći opće nepovjerenje svih prema svima. Za postizavanje svoga cilja primjenjivala je razne metode zavođenja i ucjenjivanja. Skrivala se pod pojmom narodna Vlast ili jednostavno narod kao i komunisti općenito. Oni su narod i Vlast. Ne mijenjajući narav ni svrhu OZN-a je 1946. preimenovana u Upravu državne bezbednosti pod kraticom UDB-a.
Tri navedena svećenika Družbe Isusove žrtve su te zloglasne organizacije. Müller je osuđen i ustrijeljen, Bortas je osuđen i umro u logoru u Staroj Gradiški a Buljana nisu mogli osuditi jer su ga već prije svojim postupcima doveli do pomračenja uma te je umro u zatvorskoj bolnici. Svojim životom i radom bili su uzorni svećenici i redovnici. Müller je od dječaštva u Senju upio hrvatsku svijest i postao izraziti rodoljub i humanist. Njegovo je djelo i kapela Majke Božje Kraljice Hrvata na Sljemenu. Bortas je Hrvat iz Luga kod Samobora. Kao svećenik usmjeren je prema pastoralnom i odgojiteljskom radu. Buljan je bio Hrvat iz Kreševa u Bosni. Dušom i srcem pravi pučki misionar. Njihov život, tobožnju krivnju i stradanje možete upoznati na stranicama koje slijede i u prilozima svjedoka iz zatvora.
Knjiga je pisana na temelju arhivske građe koja se čuva u Arhivu Hrvatske provincije Družbe Isusove. Svojim sadržajem nastavlja se na knjigu Roko Prkačin DI, O. PETAR PERICA, DI, Pjesnik i mučenik, u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu, 2014.
Oci J. Müller, F. Bortas i N. Buljan nisu jedine žrtve iz isusovačkih redova u ono ratno i poratno vrijeme.
Redovnički brat Jože Bric zakopan je, ako je uopće zakopan, u nekoj jami između Bjelovara i Grubišnog polja u studenome 1945. Agent OZN-e koji ga je pratio i vrijeđao kao „popa lijenčinu“ naslutio je da brat ima novaca jer je onamo došao kupiti drva za ogrjev. Uz već iskazanu mržnju u njemu se vjerojatno probudila i glad za novcem pa je učinio „grabežno umorstvo“.
Nakon mnogo godina kod Sarajeva je ustrijeljen isusovački novak Izidor Bistrović pri obavljanju vojničke službe. Armija je to nazvala „nesretnim slučajem“ ali ga nikad nije suvislo i uvjerljivo obrazložila, a Izidor je puno prije navješćivao da se boji za život. Istraživati istinu o njegovom umorstvu nije bilo moguće jer je armija imala načina da uspješno ušutka svakoga istraživača.
Za dvojicu redovničke braće pomoćnika moglo bi se reći da su izgubili život stjecajem nesretnih okolnosti. Brat Martin Meglič poginuo je u koloni isusovaca koje su partizani prognali iz Travnika, a brat Alojz Saje poginuo je u vlaku na putu po hranu za subraću. Partizanski avion napao je vlak i brat je smrtno pogođen na svome sjedalu.
Daleko više bilo je onih koji su po zatvorima trpjeli od petnaest dana do pet godina, čak bolesnika i staraca. Neki su se i po izlasku na slobodu osjećali neslobodnima i nisu puno pripovijedali o pretrpljenome. Tako se učvršćivala komunistička vlast koja nije trpjela nikakvo djelatno protivljenje pa ni verbalno osporavanje. Tito se inače hvalio da je u Jugoslaviji proveo najhumaniju revoluciju. Opovrgavaju ga stotine jama punih kostiju koje njegovi privrženici i danas uporno prešućuju kao da i ne postoje. Uporno prešućuju i logore u kojima su trpjele i umirale stotine nevinih ljudi osuđenih po zakonima sile i bezakonja. Medu takve svrstavaju se i tri žrtve OZN-e o kojima govori ova knjiga kao mali svjedok velikih zločina. Potpuniji uvid moći će se dobiti tek onda kad se otvore svi arhivi gdje god bili, ako prije toga ne budu „pročišćeni“.
O autoru
O. Valentin Miklobušec, D.I. rođen je u Remetincu u Varaždinskoj županiji 17. ožujka 1937. Osnovnu školu završio 1949. u rodnome mjestu. Klasičnu gimnaziju pohađa u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu u Zagrebu. Nakon 6. razreda prekida gimnaziju i 1955. stupa u novicijat Družbe Isusove. Pri kraju novicijata 1957. mora na odsluženje vojne službe. Po izlasku iz vojske 1959. nastavlja i završava gimnaziju. Filozofiju i teologiju studira na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu. Završivši studije, pristupio je svećeničkome ređenju 29. lipnja 1967. Pastoralno je djelovao kao prvi župnik na Visokoj u Splitu, zatim na Zametu u Rijeci i na Prečkom u Zagrebu. Nepunih petnaest godina bio je urednik Glasnika Srca Isusova i Marijina. Kraće vrijeme djelovao je kao vjeroučitelj u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Od jeseni 1998. do jeseni 2008. vodi Hrvatsku katoličku misiju u Mariboru s pretežitim boravkom u Zagrebu. U to vrijeme o. Provincijal mu povjerava istraživanje povijesti Družbe Isusove u hrvatskom narodu nakon ponovne uspostave reda 1814. Kao rezultat toga rada objavio je knjigu DRUGI DOLAZAK ISUSOVACA U HRVATSKU, Zagreb 2007.
