Smisao života i patnje

Ništa nije tako djelotvorno za psihičko i duhovno zdravlje čovjeka kao spoznaja da njegov život ima smisla i otkrivanje tog smisla. Čovjekova volja za smislom može biti frustrirana i to predstavlja egzistencijalnu frustraciju. Osjeća besmislenost vlastitog života i unutarnje praznine imaju negativan utjecaj na život čovjeka i znak su „egzistencijalnog vakuuma“ u kojem se osoba može naći. To je jedan od najraširenijih fenomena današnjeg užurbanog čovjeka, koji je uglavnom orijentiran na užitak i izbjegavanje boli i patnje.  

Čovjek današnjice u stalnoj je potrazi za srećom, ugodom i zadovoljenjem svojih potreba, a istovremeno izbjegava svaku frustraciju, bol, patnju i trpljenje, s čime se vrlo teško nosi i u čemu ne vidi smisao, nego naprotiv, uglavnom vidi besmisao. Smisao života traži u svijetu obilja i materijalističko-potrošačko-hedonističkom mentalitetu opijen posjedovanjem i egoizmom. U takvom svijetu trenutačnog zadovoljenja potreba prisutna je samo kratkotrajna, prolazna sreća i smisao u kojem nema mjesta patnji i trpljenju. Katolička teologija nastoji proniknuti u smisao i otajstvo patnje i trpljenja kroz prizmu odnosa čovjeka prema Bogu i vjere u Boga, te kroz ljubav prema bližnjemu.

tjelesnog trpljenja, i duševnu bol, koja je iskustvo ljudske, duševne boli kojoj pridružujemo kognitivno-vrijednosne značajke koje imaju simboličko značenje i ne moraju se temeljiti na tjelesnoj boli. Patnja ili bol u najširem smislu iskustvo je neugode ili averzije koje je povezano sa doživljajem povrede ili prijetnje povredom pojedincu. Uključuje negativne emocije i tjelesne osjete. Suprotnost patnji je ugoda ili sreća. Bol se često povezuje s tjelesnim osjetom koji je neizbježan, a patnja se promatra kao psihološki i emocionalni doživljaj na koji možemo utjecati svojim izborom. Patnju možemo promatrati i kao funkciju neravnoteže između tjelesnog, psihološkog, emocionalnog i duhovnog funkcioniranja. Izaziva bol koja budi negativne misli, koje pak izazivaju negativne emocije, što sve povećava osjećaj boli i patnje i tako se osoba kreće u začaranom krugu i u sve većoj neravnoteži.

Kada se osoba suoči sa velikom patnjom, tada mogu biti dovedene u pitanje tri temeljne postavke važne za poimanje stvarnosti: uvjerenje u vlastitu neranjivost; doživljaj svijeta kao mislenog i razumljivog; i viđenje sebe u pozitivnom svjetlu. U kršćanskoj perspektivi patnja dobiva svoj smisao jedino ako se shvaća kao žrtva i označava na koji način čovjek doživljava svijet i sebe i ugrađuje se u cjelinu tog svijeta. Zakon žrtve je najstariji biološki zakon koji kaže da novo nastaje otkidanjem djelića starog. Prisutan je i u psihološkom načelu samo-realizacije prema kojem dječak žrtvuje dječačke ideale i težnje kako bi prerastao u mladića. Perspektiva patnje za kršćanina je u tome što on pati sa sviješću da su plodovi njegove patnje realni i da se njezina vrijednost može spasiti za vječnost. Patnju treba pretvoriti u novu vrijednost, u stvaranje nove vrednote u svojem životu. Za takvo shvaćanje patnje potrebna je nadnaravna perspektiva.

Ništa nije tako djelotvorno za psihičko i duhovno zdravlje čovjeka kao spoznaja da njegov život ima smisla i otkrivanje tog smisla. Čovjekova volja za smislom može biti frustrirana i to predstavlja egzistencijalnu frustraciju. Osjeća besmislenost vlastitog života i unutarnje praznine imaju negativan utjecaj na život čovjeka i znak su „egzistencijalnog vakuuma“ u kojem se osoba može naći. To je jedan od najraširenijih fenomena današnjeg užurbanog čovjeka, koji je uglavnom orijentiran na užitak i izbjegavanje boli i patnje.  

Cilj psihoterapije je duševno zdravlje, a cilj je religije spas duše, no dimenzija religioznosti viša je i sveobuhvatnija od psihičke dimenzije, i osoba može napraviti ulazak u tu višu dimenziju upravo putem vjere. Čovjekova egzistencija nadmašuje samu sebe i upućuje na neki smisao, te je u dubini svake osobe težnja za tim smislom. Osim volje za smislom čovjek ima i volju za posljednjim smislom, smislom života kao cjeline, za nadsmislom, a religiozna je vjera upravo vjera i pouzdanje u nadsmisao. Upravo u trpljenju i patnji, odnosno po trpljenju i patnji razaznaje se najviša mogućnost otkrivanja smisla. Vjerom patnju možemo preobraziti u djelo koje nam daje životni smisao i nadmisao koji nadilazi našu ograničenu sposobnost shvaćanja. Tada putem vjere i predanja Božjoj ljubavi i volji ulazimo u otajstvo i misterij patnje i trpljenja, u područje nespoznatljivoga.

Psihologija i psihoterapija pomaže čovjeku kako bi bio duševno zdrav, a cilj je religije spas duše. Upravo u situaciji velike patnje i trpljenja osoba može doći do dubljeg smisla vlastitog života i egzistencije, kao i preobraziti ju u otkupiteljsku ljubav i čin ljubavi prema Bogu i čovjeku. Jer „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

(Gornji tekst izvadak je iz članka “Smisao života i patnje promatran kroz katoličko-teološku i psihološko-logoterapijsku perspektivu“, autorice Tanje Radionov, objavljenog u znanstvenom časopisu Obnovljeni život. Tekst prenosimo uz dopuštenje glavnog urednika časopisa. Cijeli članak dostupan je ovdje.)