Malo njemačko planinsko selo Dachau do godine 1940. bijaše omiljelo izletište osobito za slikare koji su voljeli prirodu. Nakon toga uz selo se izgradio logor smrti. Pravi pakao našeg vremena. Pakao u kome su vlasnici bili sotone, koji su mučili i ubijali nevine žrtve. Nevine su spaljivali nakon svake vrste zlostavljanja.
Ali u tom paklu patnici su pokazivali svjedočanstvo jače od grozota. Kod njih je ljubav bila jača od nemilosti. To svjedoči i Francuz Edmond Michelet, koji bijaše logoraš u Dachau, a nakon rata u Parizu ministar pravosuđa. On pripovijeda kako je u logoru smrti svako jutro u tajnosti prikazivana sveta misa, kako su Tijelo i Krv Kristova bili prikazivani u baraci u kojoj su bili smješteni svećenici. Na tu misu potajno su, uz životnu opasnost, dolazili vjernici. On veli: „Bilo nas je tu više stotina smještenih i stisnutih jedan uz drugoga kao zrna grožđa na grozdu. Svećenik je prikazivao svetu misnu žrtvu u poderanoj logoraškoj odjeći. Neugledna zdjelica služila je mjesto kaleža, a kutija za bombone služila je mjesto ciborija… Često sam nosio pričest-popudbinu u groznu baraku za umiruće. Neću do smrti zaboraviti blistavog smiješka i od radosti zažarenog lica umirućih patnika kojima sam ja – otac obitelji – stavljao na usne posvećenu hostiju.“
Edmond Michelet, kao živi svjedok, iznosi posebno značajan događaj koji se zbio u logoru smrti krajem 1944. godine, a odvijao se u baraci za svećenike. Nevjerojatan i potresan događaj. Jednog od logoraša izjedala je tuberkuloza, a to bijaše njemački bogoslov-đakon Karl Leisner. Živo je želio postati svećenik, pa makar nakon zaređenja odmah umro. Nekoliko svećenika, njegovih prijatelja, organiziralo je njegovo svećeničko ređenje u samom logoru smrti. Među njima je bio i jedan francuski biskup logoraš, mons. Piguet.
Od drva su napravili za biskupa križ. Nadbiskup Münchena potajno je poslao sveto ulje. U noći 18. prosinca 1944., u nedjelju koja se zove „Radujte se“, u svećeničkoj baraci u logoru smrti služila se biskupska misa i ređenje mladog i na smrt bolesnog đakona Leisnera za svećenika. Za vrijeme mise i ređenja jedan Židov logoraš potiho svira na violini. Svećenik Leisner potajno prikazuje svoju prvu misu, koja bijaše i zadnja. Uskoro nakon toga umro je, ali sretan što je postao svećenik. U svoj je Dnevnik prije smrti zapisao: „Ljubav, zadovoljština, pokora.“
Nije li sve to snaga jača od smrtnog straha? Bez očaja i bez mržnje u neviđenoj strahoti! Kolika hrabrost, koliko junaštvo! Kolika stvaralačka ljubav, stvaralačko srce, kolika dobrota u zločinačkom paklu, u logoru smrti! Ta tajna može se razumjeti samo Kristovom prisutnošću. Mučenik Karl Leisner muku svog naroda sjedinjuje s mukom Kristovom, s mukom Sina Božjega…
Jednog siječanjskog jutra 1961. godine, neka je mlada kršćanka odlučila sa skupinom istomišljenica nastaviti s programom „Ljubav, zadovoljština, pokora“ u Dachau. Došla je onamo s dvadeset mladih redovnica karmelićanki. One su se nastanile u logoru smrti i žive u barakama. Barake su u obliku križa. Nad ulazom je veliki toranj s kojega su budno pazili nacistički vojnici s mitraljezom u rukama. Nad ulaznim vratima stoje riječi: „Karmel Heilig-Blut – Karmel Predragocjene Krvi“.
Tamo gdje je tekla ljudska krv, sad se prikazuje Krv Kristova. Dvadeset karmelićanki iz raznih zemalja dragovoljno se zatvoriše da od logora smrti učine mjesto prikazanja i ljubavi. Zvono koje je nekoć pozivalo na ubijanje, danas pozivlje na molitvu i na misnu žrtvu. Pozivlje na Kristovu ljubav.
