Ovisno o vremenu i predrasudama, isusovci su u povijesti karakterizirani čitavim nizom opisa: od “papinih jurišnika” do “vjerne opozicije Njezina Veličanstva” (britanske krajlice), a generala isusovaca odavno nazivaju “crnim papom” – višeznačni epitet koji sugerira bilo da je vođa najveće redovničke zajednice svećenika i braće, bilo nešto zlobnije. Istina je da Družbin odnos s papinstvom ima dugu povijest, povijest koja je ponekad bila ispunjena i velikim kušnjama.
Pape u Ignacijevo vrijeme
Ignacije je dakako bio papin čovjek. To se jasno očituje iz njegovih Duhovnih vježbi, Konstitucija, njegove autobiografije i ogromne korespondencije. U formaciju svoje subraće uveo je četvrti zavjet u trenutku konačnog primanja isusovca u Družbu Isusovu. Često krivo shvaćan, to nije poseban zavjet vjernosti papi ili njegovom nauku; svi redovnici to imaju u svojem zavjetu poslušnosti. Ne, to je zavjet “s obzirom na poslanje” koje daje papa; spremna raspoloživost ići kamo god papa odluči poslati pojedinca ili skupinu isusovaca radi nekog posebnog zadatka.
U ranim godinama Družbe, u vremenu velikog misionarskog pothvata u novootkrivenom svijetu, papa je često tražio od oca generala ljude za takve misije. Nedavno, pokojni papa Pavao VI tražio je od generala posebnu misiju – ne u neko mjesto – već za posebni izazov. Bilo je to odgovoriti na porast ateizma na intelektualni i praktični način. Mnogi isusovci odmah su se odazvali tom pozivu i započeli novo i prilično drugačije poslanje duha.
Kada je Ignacije utemeljio isusovce njegov je red imao značajno drukčije karakteristike i mnogi su tada, pogotovo rimski kardinali, bili (u najboljem slučaju) skeptični ili (u najgorem slučaju) sumnjičavi. Jedan takav bio je kardinal Gian Pietro Carafa. Ignacije se u više navrata našao u neslaganju s njim. Carafa je bio osnovao red Teatinaca i htio je da se Ignacijeva Družba Isusova spoji s njima. Ignacije se, dakako, tome odupro.
Carafa je bio tvrd, netolerantan autokrat, sklon nepotizmu i mržnji svega i svakoga što je imalo ikakve veze sa Španjolskom. Stoga možete zamisliti Ignacijevo uznemirenje kada je saznao da je taj kardinal izabran za papu Pavla IV. Jedan svjedok (i kasnije Ignacijev biograf, Luis da Câmara) pripovijeda da, kad je Ignacije čuo za izbor Carafe, “protresla mu se svaka kost u tijelu”. Nažalost, odnosi se nisu popravili bilo kakvom ‘milošću službe’ – čak je došlo do toga da je Papa sumnjao na španjolsku izdaju i dao pretražiti Ignacijevu sobu za oružje. Ništa, naravno, nije pronađeno. Zavladalo je napeto primirje.
Ignacije je bio vrlo svjestan sumnji koje su ljudi imali u svezi s njegovom Družbom. Skrupulozno je skupljao dokumente u njezinu potporu, potvrđivao ju mnogim sudovima nakon lažnih optužbi pred crkvenim autoritetima, kao i pismenim svjedočanstvom drugih. Budući je bio čovjek duboke nutrine, Ignacije je uvijek znao kako je prisutna ruka Božja u svemu što se događa. Kada je jednom upitan što bi učinio kad bi papa ukinuo isusovce, tiho je i s pouzdanjem odgovorio kako bi mu trebalo petnaest minuta molitve i kako nakon toga “više ne bi mislio na to”!
Ukinuće isusovaca
To hipotetsko pitanje postalo je stvarnost neka dva stoljeća kasnije kada je papa Klement XIV ukinuo Družbu 1773. godine. Klement je bio slabi papa koji je popustio pritiscima povezanih kraljevskih kuća Europe, Burbonima. Istina, isusovci su se kretali u moćnim i utjecajnim krugovima na dvorovima i stjecali mnoge i moćne neprijatelje. Kraljevi i knezovi prijetili su odmetnućem od Crkve te također prijetili Papinskoj državi. Klement je popustio “u ime mira Crkve i da bi se izbjeglo otcijepljenje u Europi”. Naš general, p. Lorenzo Ricci, utamničen je u Anđeoskoj Tvrđavi, bio je omalovažavan i ponižavan te mu čak nije bilo dozvoljeno slaviti misu. Umro je dvije godine poslije.
Međutim nakon četiri desetljeća, 1814. godine, Pio VII (sam zatočenik Napoleona i prognanik u Francuskoj) vratio se u Rim i obnovio isusovce, potvrdivši da bi “bio kriv za teški zločin kad bi propustio uposliti sposobne veslače koje Družba može dati Petrovoj barci izloženoj mnogobrojnim olujama”. Uz to je poticao povratak školama i kolegijima kao ključnom poslanju Družbe.
P. Arrupe i Vatikan
U skorija vremena, Pavao VI bio je snažan podupiratelj Družbe i njezinih djela. U obraćanju isusovcima okupljenima u Rimu na generalnoj kongregaciji 1974. godine, rekao je:
Isusovci su uvijek bili i uvijek jesu posvuda u Crkvi; i na najtežim i najistaknutijim terenima, na raskršćima ideologija, na prvim crtama bojišnice u društvenim sukobima, tamo gdje je oduvijek bilo i još uvijek ima sukoba između gorućih ljudskih potreba i vječne poruke Evanđelja.
… Vaša Družba je, kažemo, ispit životnosti Crkve kroza stoljeća; ona je možda najznačanije sjecište u kojem se susreću poteškoće, kušnje, trudovi, neprestani život i uspjeh čitave Crkve.
Ako su to bile riječi ohrabrenja, također su bile i izazov. A ako smo zaista “papini jurišnici”, onda nas je papa poticao za boj.
Ubrzo nakon što je Perdo Arrupe preuzeo vodstvo Družbe 1965., odgovorio je na dekret Drugog vatikanskog koncila da se svi redovi vrate na svoje korijene i otkriju iznova svoju izvornu karizmu. Arrupe je postao poznat kao “drugi Ignacije”.
Neki konzervativniji isusovci mislili su da je to previše i prebrzo. Družbino poslanje “služenja vjere i promicanja pravde” dovelo je do obnovljene misije za siromašne i marginalzirane. Neki naši kritičari vidjeli su manifestaciju toga u tzv. “teologiji oslobođenja” kao kripto-marksizmu. Kardinal Ratzinger, tada prefekt kongregacije za nauk vjere, 1980-ihosudio je teologiju oslobođenja. Istovremeno je papa Ivan Pavao II bio zabrinut s obzirom na smjer u kojem je išla Družba, tako da je njegov odnos s Generalom bio vrlo krhak. S obzirom da je skroz naskroz bio Ignacijev sin, to je za Arrupea bio uzrok velike tuge.
Budući da je poodmakao u dobi, tražio je dopuštenje da odstupi, ali je Papa to odbio, možda ne želeći generalnu kongregaciju koja bi morala biti sazvana, a koja bi Družbu pogurala još dalje na granice. Nažalost Arrupe je u svom uredu doživio moždani udar. Ali umjesto da upravljanje Družbom preuzme njegov zamjenik, Papa se umiješao i kroz vrlo neobičnu intervenciju namjesto njega postavio za administratora do sljedeće kongregacije vlastitog čovjeka osamdesetogodišnjeg tradicionalističkog filozofa p. Paola Dezzu. Ovaj potez je prodrmao Družbu, ali su isusovci prihvatili Papin intervent, koliko god izvanredan bio. Neki promatrači u Vatikanu su rekli kako je papa očekivao nemire, ali je bio iznenađen i dirnut Družbinom vjernošću. Njegov odnos s onesposobljenim Arrupeom postao je topliji i postao je redoviti posjetitelj onesposobljenog Pedra.
Komplimenti i očekivanja
Poslije dugog pontifikata Ivana Pavla II, za papu je izabran kardinal Joseph Ratzinger. Brojni isusovci su se tada sjećali njegove povijesti kao prefekta kongregacije koja je istraživala učenja više isusovačkih teologa i ocijenila da su nedostatni u polju pravovjernosti. U svoje vrijeme ovi teolozi bili su pozivani u Rim kako bi objasnili svoje teze ili su njihove publikacije ili njihova učenja bili cenzurirani. Stoga je Družba bila donekle napeta u pogledu odnosa s novim Papom. Na kongregaciji koja je izabrala Kolvenbachova nasljednika, novi se Papa obratio okupljenim delegatima. Prije svega je rekao kako je upravo završio svoje godišnje duhovne vježbe, koristeći “Duhovne vježbe” sv. Ignacija. Bio je to dobar znak. Onda je podijelio s okupljenima kako mu se zahtjevnom učinila posljednja Ignacijeva molitva – “Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu.” Nije li se takva i drugima učinila? Bio je to još bolji znak! Zatim je nastavio, govoreći:
Kao što su vam više puta rekli moji Prethodnici, Crkva vas treba, računa s vama i nastavlja vam se obraćati s pouzdanjem, osobito kada treba doprijeti do onih fizičkih i duhovnih područja kamo drugi ne stižu ili im to teže uspijeva.
Danas […] nisu toliko mora ili velike udaljenosti prepreke koje se nalaze na putu navjestiteljima Evanđelja koliko granice koje se, kao posljedica pogrešne ili površne slike Boga i čovjeka, postavljaju između vjere i ljudske spoznaje, vjere i suvremene znanosti, vjere i zauzetosti za pravdu. Stoga su Crkvi hitno potrebne osobe čvrste i duboke vjere, ozbiljne kulture i nepatvorenog ljudskog i društvenog osjećanja; redovnici i svećenici koji će posvetiti svoj život upravo odlasku na te granice, svjedočenju i pomaganju u shvaćanju da postoji baš naprotiv duboka usklađenost između vjere i razuma, između evanđeoskog duha, žeđi za pravdom i zauzetošću za mirom. […] Istodobno vas potičem da obnovite svoje poslanje među siromašnima i sa siromašnima. […] Izbor siromašnih nije za nas ideološki, nego se rađa iz Evanđelja.
Još jednom, kompliment papinstva, ali i bremenita očekivanja; ogromno poslanje. Neka nas milost obdari te ga ispunimo.
Zanimljivo, naš prethodni general, p. Peter-Hans Kolvenbach, bio je zamolio papu Ivana Pavla II za dopuštenje da se povuče s dužnosti, ali je odbijen. Kada je papa Benedikt XVI izabran, general je opet pitao za isto dopuštenje, i ovaj put ga dobio. Nekoliko godina kasnije, poput Kolvenbacha, i Papa povukao s dužnosti. U trenutku novih konklava u svijetu je bilo šest isusovačkih kardinala. Četvorica su bili prešli dobnu granicu od 80 godina za glasovanje, pa neće se nisu pridružili konklavi za izbor novoga pape. Ali isusovci kardinali nadbiskupi Buenos Airesa i Djakarte su mogli glasovati.
Kardinali i Duh Sveti su željeli da upravo isusovac, kardinal Jorge Mario Bergoglio nadbiskup Buenos Airesa, postane novi papa. Papa Franjo prvi je papa isusovac u povijesti Crkve.
Ross Jones sj
preuzeto s www.express.org.au