Prizor je bio molitveni… meka svjetlost pred kraj jesenskog dana dok je sunce zalazilo, hladan povjetarac, preko 100 isusovaca koji su zajedno hodali u molitvenoj procesiji, recitirajući psalme, pjevajući uglas…
U večernjim satima 19. listopada, sudionici Susreta viših poglavara okupili su se kao hodočasnici u duhovnom trenutku utkanom u program desetodnevnog susreta. Ovi ljudi, povjereni brizi za provincije i regije unutar Družbe Isusove, zastali su od vijećanja i razmišljanja kako bi utjelovili upravo temu koju je papa Franjo pozvao Crkvu da ponovno otkrije tijekom ove godine: kršćanska nada koja ne razočarava.
Vođena jubilarnim križem, procesija se polako i molitveno kretala od rimskog Trga Pia kroz ulicu koja vodi do Bazilike sv. Petra. Sveta vrata bazilike, otvarana samo u jubilarnim godinama, stajala su pred njima kao doslovni i duhovni prag – poziv na obnovu, pomirenje i ponovnu predanost misiji. Sama procesija odražavala je drevnu tradiciju hodočašća koja je dugo obilježavala katoličko putovanje vjere.
Na pragu Bazilike, svaki je poglavar pojedinačno prolazio kroz Sveta vrata. Unutra su se okupili pred glavnim oltarom gdje su zajedno izmolili Vjerovanje. Zatim su završili svoje hodočašće zajedničkom molitvom Jubilarne godine.
Hodočašće je istaknulo globalni karakter Družbe Isusove. Ovi poglavari dolaze sa svih kontinenata, predstavljajući bogatu tapiseriju kultura, jezika i iskustava. Pa ipak, u tom trenutku bili su ujedinjeni – ne geografijom ili upravljanjem, već zajedničkim pozivom i zajedničkom nadom.
Za neke od njih to je bila prva prilika da prođu kroz Sveta vrata u Vatikanu tijekom Jubilarne godine. Za druge koji su to već imali priliku učiniti, to je bila obnova njihove kršćanske predanosti. Sve u svemu, hodočašće je bio kolektivni čin pobožnosti koji je hranio svakog sudionika. Čin zajedničkog hodanja, prolaska kroz Sveta vrata rame uz rame, postaje metafora za isusovačku misiju: biti hodočasnici nade u svijetu koji žudi za ozdravljenjem.
Izvor: Generalna kurija
