Dalibor Renić S.J.
Govor na 25. obljetnici JRS u Hrvatskoj
Jordanovac, 30. studenoga 2018.
Započeo bih ovaj uvodni govor jednim citatom: „Razvijajući jedan od najpronicljivijih uvida p. Pedra Arrupea, vaša Družba nastavlja pohvalan rad u službi izbjeglicama, koje su često najsiromašniji od siromašnih i u potrebi ne samo materijalne pomoći, nego također dublje duhovne, ljudske i psihološke blizine koja je važan dio vašega služenja.“ Riječi su to Benedikta XVI, našeg dragog pape u miru, iz 2008. godine, dok je davao poslanje Generalnoj kongregaciji Družbe Isusove. Mislim da njegove riječi pogađaju dva vidika koja bih želio istaknuti danas, na proslavi 25. obljetnice djelovanja Isusovačke službe za izbjeglice u Hrvatskoj. Prvi je o mjestu socijalnog apostolata u Družbi Isusovoj, drugi o njegovoj crkvenosti.
Isusovci nisu osnovani kao karitativni red u užem smislu riječi, kao što su npr. milosrdna braća ili misionarke ljubavi. Osnovna zadaća Družbe Isusove jest pomoć dušama i naviještanje vjere. Međutim, prvi isusovci su često osobno njegovali bolesne i siromašne, a sam sv. Ignacije Loyolski nije otvarao samo kolegije i sveučilišta, nego je u Rimu osnovao više karitativnih djela, kao što su kuća sv. Marte za bivše prostitutke, domovi za djevojčice i dječake s ulice, za osiromašene starije građane. Isusovcima koji su išli kao teolozi na koncil u Trentu zapovijeda da ne zaborave svaki dan posjećivati bolnice i siromahe (Mon. Ign., Ep. 1: 386-389). Zašto? Zato jer je Bog ljubav. Stoga navještaj vjere koji ne bi mario za društvene nepravde ne samo da bi od vjere napravio floskulu, nego ne bi ni bio navještaj Kristove vjere.
Premda smo poznatiji po školstvu i znanosti, isusovci u svijetu imaju stotine socijalnih ustanova za različite skupine – stare, mlade, bolesnike, radnike… U Hrvatskoj su to Kap dobrote, Prisutnost, Zaklada biskup Lang, koje su uglavnom posvećene brizi za siromašne starije osobe. Marijin dom na Jordanovcu pruža smještaj pacijentima obližnjih bolnica i rodbini bolesnika. Isusovačka služba za izbjeglice pomaže nasilno raseljenim osobama, marginaliziranim strancima i tražiteljima azila.
Pogledajte i: Konferencija JRS-a ‘Primiti, zaštititi, promicati, integrirati’
Tu dolazimo do točke crkvenosti. Mi se u Crkvi nadopunjujemo. Neki drugi redovnici i biskupije brinu se više o beskućnicima, pučkim kuhinjama, mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi, zaštiti prirode itd. Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) je jedna kockica u mozaiku koji slaže Katolička crkva u brizi za ljude u potrebi. JRS je osnovao sluga Božji Pedro Arrupe, generalni poglavar Družbe Isusove sa sjedištem u Rimu, 1980. godine. Na blagdan sv. Josipa, 19. ožujka 2000., u vrijeme svetoga pape Ivana Pavla II., JRS je službeno priznat kao katolička ustanova pri Svetoj Stolici. Dakle, otkako postoji, ima svesrdnu podršku svih trojice papa.
P. Arrupe je bio dirnut patnjama tzv. „ljudi na čamcima“, koji su preko oceana bježali iz komunističkog Vijetnama dok su sve okolne zemlje pred njima zatvarale vrata. Pravno govoreći, oni nisu bili izbjeglice jer je rat već bio prestao, pa ih svjetski ugovori nisu štitili. Nisu bili ni muslimani, ni kršćani, pa ih nitko nije smatrao svojima. Jedino bi privukli – i jesu – pažnju onog dobrog Samarijanaca iz Isusove priče. On ima drugačije kriterije. Na te kriterije podsjeća Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije u svojoj izjavi Izazovi migrantske krize u europskom prostoru, iz srpnja 2018. Ona kaže sljedeće: „zaokupljeni, prije svega, zaštitom vlastite sigurnosti ili traženjem ekonomskih interesa, često ne vidimo u tim nesretnicima ljudska bića poput nas, nego tek strance druge vjere i kulture.“
Više se dimenzija isprepliće u djelovanju Isusovačke službe za izbjeglice: kršćanska ljubav, dijalog nacija, međureligijski dijalog, nastojanje oko mira i društvene pravednosti, zrelost komunikacije. U ambijentu pukog kulturnog kršćanstva, gdje se brkaju vjerski, nacionalni i politički identiteti, komunikacija je zahtjevan izazov. JRS je u Hrvatsku prenio pokojni p. Stjepan Kušan u ratnim godinama, kad su se Hrvatska i Bosna i Hercegovina suočavale s izbjegličkom krizom golemih razmjera. Kasnije je pomagao i u ratom zahvaćenom Kosovu, Makedoniji, Srbiji. Dok je trajala velikosrpska agresija, nije mu bilo lako podsjećati da kršćanska humanost nadilazi etničke granice čak i u takvim okolnostima. Kad nije išlo drugačije, dopustio je da sama djela govore.
O politikama prema globalnim migracijama legitimno imamo različita mišljenja; mnogo je otvorenih pitanja i mnogo nijansi u odgovorima. Ali nemojmo simplificirati i nemojmo se izgubiti u apstrakcijama. JRS se ne bavi geopolitikom, slično kao što Isusova priča o dobrom Samarijancu nadilazi politiku. On daje dragocjen doprinos na području konkretne integracije pridošlica u lokalnu zajednicu. Naime, migracije neće prestati, a njihova najopasnija nuspojava je strah. Od naše sposobnosti da integriramo strance u hrvatsko društvo i kulturu ovisi sigurnost i sklad Hrvatske za kojih deset ili dvadeset godina. Integracija se pak događa kroz susret, jer susret s konkretnim, običnim ljudima pobjeđuje strah, i to s obje strane, na što često podsjeća papa Franjo (npr. Angelus, 14. siječnja 2018.). Isusovačka služba za izbjeglice i katolici općenito imaju važnu posredničku ulogu u ostvarivanju tog susreta u našoj domovini.
Isusovačkoj službi za izbjeglice, njezinu vodstvu i suradnicima, od srca čestitam ovu lijepu obljetnicu. Bog vas blagoslovio!
p. Dalibor Renić
