HRVATSKA POKRAJINA DRUŽBE ISUSOVE – CROATIAN PROVINCE OF THE SOCIETY OF JESUS

Biti isusovac: normalan i strpljiv

}

02.10.2021

Studentski katolički centar Palma (SKAC) na svojim je mrežnim stranicama u dva dijela objavio razgovor s profesorom na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu o. Antom Mišićem, povodom održavanja događaja za mladiće zainteresirane za isusovačko zvanje „Možda baš isusovac”. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Kako ste doživjeli svećenički poziv?

Još dok sam bio u sjemeništu pitao sam se o pozivu. Uvijek se govorilo o pozivu, ljudi su pričali kako su doživjeli nešto posebno. Ja sam se uvijek osjećao malo čudno jer ne mogu nikako navesti da sam osjetio neki poziv koji ja sad slijedim. Dakle, to nije bio nikakav meni svjestan, konkretan događaj za koji bih mogao reći: “E ja sam tad osjetio poziv i ja sad idem”. Moj poziv u tom smislu nije neki unutarnji glas koji sam slijedio nego više je to moja odluka. Sjećam se još iz djetinjstva da sam želio biti svećenik. Sigurno je u tome imala ulogu i moja majka koja je bila vrlo pobožna žena i koja je meni o tom svećeništvu uvijek pričala s nekom privlačnošću. Govor o svećeništvu i svećenicima je bio simpatičan. Nije to bila prisila ili usmjeravanje. U tom smislu, mislim da je prvo zvanje imala moja mama. Ali u pozitivnom smislu, budući da mi je ona stvarala jedan ambijent gdje sam oduvijek želio biti svećenik. I to već kao osnovnoškolac, gdje možda čak to i nije bilo zgodno reći da želiš biti svećenik ili da želiš ministrirati. Nije bilo župe, već smo se skupljali u kapelici koja je bila 20-ak metara od škole. S te strane moj poziv nije zanimljiv, odnosno spektakularan. On je jednostavan i dozrijevao je malo po malo, naravno uz određene krize i sumnje, što je i normalno. On je išao pravolinijski do trenutka kada sam kao maturant već puno toga znao i upoznao, odnosno kada sam već upoznao isusovce i odlučio biti redovnik. Meni osobno je važnije biti redovnik nego svećenik. Dakle, čast sakramentu, ali ono što se meni čini jest da imaju dva poziva. A to je na brak ili na celibat. Celibat nije nužno vezan uz svećeništvo, ali jest za redovništvo. Kada je riječ o redovništvu to je ono što čovjek živi 24 sata. Tako nakon dugog promišljanja i upoznavanja jednostavno sam donio odluku, životnu odluku. Kada nešto odlučiš, stani iza toga i onda kada je teško i kada si u sumnji. Mislim da je isto tako i za brak. Čovjek je pozvan na brak i ako se odluči, mora promisliti i stajati iza donesene odluke. To je ono što mi je drago u mom zvanju, da ja u tu svoju odluku nikada nisam ozbiljno posumnjao ili imao ozbiljnu krizu. Nisam se nikada preispitivao je li ta odluka bila ispravna ili nije. Ali kažem meni je uvijek bilo, i dan danas mi je, prvotno biti redovnik, u ovom slučaju isusovac. Čak mi kasnije nije uopće bilo važno čime ću se baviti, a bavio sam se svačim. Od obrezivanja vinograda, vožnje kamiona, sto stvari koje nemaju veze sa svećeništvom. Nemaju veze sa svećeništvom, ali imaju s redovništvom jer redovnik to živi 24 sata u svojoj zajednici. I sad, trebam li ja svojoj zajednici kao portir ili profesor na fakultetu, to je meni kao redovniku svejedno. Zato kada sam razmišljao nakon mature hoću li nastaviti put prema svećeništvu ili ne, onda mi je glavna vodilja bila to da želim biti redovnik. Ako to uključuje biti svećenik, dobro, ako to uključuje biti časni brat, opet dobro. Mogu reći da sam imao sreću da sam kroz gimnaziju, a i kasnije susretao časnu braću koja su bili fantastični ljudi. Fantastični i kao kršćani i kao redovnici i u svakom pogledu ljudi koji privlače. Često puta su me oduševili svojom jednostavnošću i beznačajnosti posla koje su radili. Možda su me baš oni oduševili za taj jedan redovnički život. Svoj poziv gotovo više doživljavam kao jednu svoju vlastitu, svjesnu i slobodnu odluku koju sam dobro promislio. Zašto to uspoređujem s odlukom o braku? Uvijek kada se sjetim svojih roditelja koji su bili jednostavni ljudi, taj njihov brak je bio na jednom sličnom stavu. Za njih je brak bila životna odluka. Problemi koji su došli, u tome ih je držala upravo ta odluka i zadovoljstvo njihovom vezom. Tata je umro 10-ak godina prije mame. I sjećam se kako je ona uvijek pričala o njemu s tom nekom finoćom sjećajući se banalnih stvari, zajedničke kave ili takvih stvari. Po tome sam vidio da je ona njega silno voljela iako to nisu nikad bili neki izljevi ljubavi ili nešto slično. Tako je i moj poziv. Mislim da su u svemu emocije važne, ali u životnim odlukama ipak mislim da je važna jedna čvrsta promišljena odluka.

Kako je ipak ispalo da ste svećenik, a ne časni brat?

Teoretski, kada se ulazi u Družbu može se biti i jedno i drugo, dakako da se mora odlučiti. Međutim, nekako je ipak usmjerenje bilo da ljudi koji su već došli sa zanatom, ili nisu došli sa zanatom, ili možda nisu imali neke sklonosti za studiranje ili školu, onda nisu usmjeravani da budu svećenici. Budući da je naša formacija jako zahtjevna, studij traje dugo i svi bi trebali ići bar do magisterija, a neki i do doktorata, onda se gledao i taj kriterij je li netko sposoban završiti studij i naravno osobna želja za time želiš li biti svećenik ili časni brat. Meni se čini da, kada sam se javio da želim biti isusovac, da mi se reklo: „Ti ćeš biti časni brat”, rekao bih: „Nema problema”. Jer sam tada već znao što znači biti redovnik. Kao što sam rekao, ne umanjujući važnost svetog reda, ali meni je po sebi kao redovniku potpuno svejedno radim li kao profesor, župnik ili nešto drugo. Tako i ovo, toliko poštujem rad naše braće koji se bave, rekao bih običnim poslovima (kuhari, krojači, kućni majstori). Meni nije važno što redovnik radi nego kako to radi. Radi li to s oduševljenjem, onako srcem i sviješću da je to za zajednicu. Mislim da biti časni brat je potrebno puno više duhovne snage. Jer, ipak je to jednostavan, često puta nepriznat i neprepoznatljiv posao.

Je li bilo nešto što Vas je ipak odvlačilo od odluke za redovništvom?

Naravno da je bilo. Prvo je bio taj dio koji pripisujem pubertetu, kad sam popustio u školi, kad su došli problemi s odgojiteljima. Preispitivao sam se hoću li ja to moći i je li to izvan mojih granica. Onda dođe ono malo veće kad upoznaš neku osobu koja ti se sviđa, to nije ništa neobično. Rekao bih da svi imaju iskustvo nekog poznanstva koje te postavi pred dvojbu krenuti jednim ili drugim putem, odnosno brak ili redovništvo. U vojsci sam također razmišljao kojim putem krenuti, ali to je više korisna dilema. Moram reći, budući da sam bio odgojitelj bogoslova, bojim se bogoslova koji se nije kadar do ušiju zaljubiti. Jer, prvo ne bi bio normalan, a za biti redovnik, svećenik nije najvažnije biti jako pobožan, nije čak ni najvažnije imati tu silnu želju ili ne imati problema. Najvažnije je biti normalan. Čini da je ta emocionalna i psihička stabilnost najvažnija za biti redovnik i svećenik. Mislim da je takva situacija u preispitivanju poziva jako važna. Tako da nikad nisam osuđivao bogoslove koji su se zaljubljivali. Uvijek sam bio sretan zbog njih i poticao ih da vide je li to put kojim treba ići ili je to samo prilika gdje ćeš stati i promisliti je li to zaista to. Jer tu može biti pogrešaka i jednih i drugih.

Kako su reagirali Vaši roditelji?

Bili su vrlo radosni. Ponavljam, nikad nisu vršili neki pritisak na mene što se tiče zvanja. Dogodilo se to da je i njima i meni bilo drago kada sam odlučio postati redovnik. Možda je bilo neobično to što sam kao najstarije dijete odlučio postati redovnik jer je tradicija bila takva da obično najstarije dijete preuzme brigu za ostale. Zapravo ulogu koju sam ja trebao imati u obitelji, preuzeo je moj brat. Sjećam se jedino bake, mamine majke. Kako ja to nikako završiti, jer obično se poslije mature već nakon 5 godina postane svećenik, a ja sam tek nakon 10 godina iza mature postao svećenik. I nikako da moja baka doživi da ja to završim. Tako mi je jednom rekla „Anto, ajde ti to sve napusti pa se oženi”. Rekao sam „Kud sad kad sam već pred ređenje, ti mi kažeš da sve napustim”. Zapravo mislim da su svi bili sretni, mama dakako.

Rekli ste da ste bili u vojsci, možete li nam malo više reći o tome?

Bio sam u Somboru i u Novom Sadu. I znam često puta reći da sam najsvetiji bio baš u vojsci, i najjači i najspremniji. A zašto? Malo prije nego sam bio u vojsci ubili su jednog našeg bogoslova, to se nikad nije razjasnilo zašto. Kada sam otišao u vojsku, malo nakon toga, oni su znali da sam ja bogoslov. Vojska nije bila lagana i uvijek sam bio pod prismotrom. Kada sam bio u Novom Sadu išao sam u gradsku knjižnicu. Kako nisu imali puno povjerenja u mene nisam bio na straži, već bih radio obične poslove, imao sam dosta vremena za čitanje. Zapravo mi je to glupo razdoblje, ali je ipak dobro iskustvo. Jer, kažem, čini mi se da nisam nikad bio toliko jak u sebi.

Kako je izgledala vaša mlada misa i gdje je bila?

Bila je u Živicama i nije mi ostala baš u lijepom sjećanju. Za mene lijep trenutak koji sam duboko emocionalno i duhovno doživio, bilo je ređenje. Moje osobno ređenje, kardinal Kuharić me zaredio u zagrebačkoj katedrali. Misa mi nije ostala u lijepoj uspomeni jer ipak mladu misu ne shvaćam kao nešto moje već kao nešto obiteljsko. Naišao sam na nerazumijevanje i nepristupačnost tadašnjeg župnika koji se nije slagao s time da budem isusovac. Bilo mi je žao što nije iskoristio priliku mlade mise, ipak se ona ne događa svaki dan. Također, bilo mi je žao roditelja i braće koji su se jako potrudili oko svega, a na kraju ipak nije bilo onako kako smo očekivali. Nije bilo mnogo ljudi, ni naš župnik, ni župnici okolnih mjesta nisu došli. Isti dan je bio sprovod jedne poznate osobe ondje, a još k tome nas je popodne zadesilo i nevrijeme.

Što je bilo odlučujuće da odaberete baš Družbu Isusovu?

Jedno je svakako početno, a to je da mi je jedan daljnji rođak bio isusovac. Iako, moram priznati, on u mom isusovačkom zvanju nije imao apsolutno nikakav utjecaj. Nikad mi nije rekao dođi u Družbu ili takvo nešto. Isto tako, iako su na Šalati poglavari bili isusovci, nikada mi nisu rekli da bih mogao doći u Družbu. Želim reći da me nitko nije nagovarao. Ono što me privuklo, uglavnom su ljudi. Susreo sam izvanredne profesore i časnu braću isusovce koji su meni kao mladom čovjeku imponirali. A drugi element koji me privukao baš isusovcima, a ne franjevcima ili drugim redovnicima koje sam također poznavao, jest upravo stil isusovačkog života, njihova povijest i još neke stvari koje sam čitao o Družbi koje su me fascinirale. Sviđala mi se i uloga isusovaca uopće, isusovaca za civilizaciju, sveučilišta, školstvo. S te strane to me privlačilo. Nikada me nije baš previše privlačio izravni rad u pastoralu, zapravo da budem župnik. Zanimali su me neki drugi poslovi kojima se inače svećenici ne bave. Ne mislim da su isusovci bolji od drugih ili što već, nisam ni tada smatrao. Sjećam se kada sam ulazio u Družbu, kako mi se svidjelo njihovo zajedništvo i siromaštvo, koje nije poput franjevaca gdje je biti siromašan gotov ideal. Kod isusovaca prije svega čovjek treba biti slobodan. Hoće li on biti bogat ili siromašan, hoće li se godinu dana voziti u mercedesu jer mu tako posao traži, a iduću godinu ići pješice. U tome treba biti slobodan. Pada mi na pamet misao sv. Pavla „Znam obilovati i znam oskudijevati”. Dakle, u tom smislu nisu zavjeti siromaštva takvi da su sami sebi svrha. Mene je to privlačilo da ja budem slobodan, da budem raspoloživ. Sjećam se da sam kao bogoslov imao jedan ideal, a imam ga i sada, da imam stvari onoliko koliko mogu sam ponijeti. Moje siromaštvo je u tome da me ništa ne drži i ako me se pošalje negdje, da za pola sata budem spreman otići. Ta jedna unutarnja sloboda koju sam tada našao u isusovcima me zapravo najviše privlačila njima. Jedna otvorenost, fleksibilnost, mogućnost da radiš sto stvari a opet s druge strane da to bude slobodno. Zato mi se svidjela i ta mogućnost ozbiljne naobrazbe. Najviše me privukao način života, način organizacije, ta prisutnost u svijetu. Kad sam došao u Rim nas je bilo preko stotinu. Jednom smo u blagovaonici napisali na preko 50 jezika koji su se tada govorili u našoj zajednici „Sretan Božić”.

Možete li nam malo više reći o razdoblju kada ste bili odgojitelj bogoslova?

To je bilo zanimljivo razdoblje, a dva puta sam bio odgojitelj bogoslova po nekoliko godina. Među njima su bili isusovački bogoslovi, ali i dijecezanski i drugih redovničkih zajednica. Čak je neko vrijeme bila i skupina vanjskih bogoslova i redovnika iz Ukrajine. Neki su bili i oženjeni, grkokatolici. S mladim ljudima je uvijek zanimljivo raditi. Znalo je biti svakojakih situacija i ljudi, s puno različitosti i trebalo je mnogo strpljenja. Poznato je da biti pedagog (odgojitelj) nije baš jednostavno, a s druge strane kada vidiš da neko dobro iz svega toga izađe za mlade ljude – osjeća se i veliko zadovoljstvo. Rado se sjećam tih situacija, ljudi i perioda kada sam bio odgajatelj.

U formaciji isusovaca filozofija je nezaobilazna. Kakav ste vi stav prema tome imali?

Nakon studija patrologije, studij filozofije započeo sam po nalogu svojih poglavara. Mislio sam da filozofiju nikada neću zavoljeti, ali sam ipak doživio nešto slično kao i kod studija patrologije, što sam filozofiju više upoznavao sve mi se više svidjela. To što sam godinama profesor filozofije shvaćam više kao posao (zanimanje) kojim se bavim, a ne kao poslanje (poziv). Moj poziv i moje poslanje je biti redovnik, a hoću li kao redovnik (isusovac) raditi profesor ili portir, to mi je svejedno. Jedino što želim jest da sve što radim, radim to svim srcem, koliko je do mene.

Kako sada vidite budućnost fakulteta?

Isusovci su 1669. osnovali zagrebačko sveučilište, godinama su se zalagali i za osnivanje Katoličkog sveučilišta. Držim da bi Katoličko sveučilište trebalo stremiti za tim da bude bolje od drugih. U neku ruku mora biti „malo sveučilište“, koje se razvija postupno, ne treba ići prebrzo, ali mora biti uzorno. Našem fakultetu isusovački identitet slabi i to je ono što mi nije drago. Ipak se nadam da će se Fakultet uspjeti programski osvježiti i preustrojiti, da će programe učiniti atraktivnijima za studente i ostvariti veće mogućnosti zaposlenja završenim studentima, primjerice uvođenje dvopredmetnog studija. Što se tiče isusovačkog fakulteta Filozofije i religijskih znanosti, za njega sam emocionalno vezan, u nekom smislu fakultet je moj život, u dobru i u zlu.

Možete li nam još reći o toj vašoj vezanosti za Fakultet?

Kao svećeniku i redovniku meni su moji studenti kao moja djeca. Stalo mi je do njih u svemu: jesu uspješni, nisu uspješni, zadovoljni, zaljubljeni i sretni… Meni student nikada nije – barem sam tako nastojao da bude – čisti broj, statistički podatak i posjednik indeksa. Studenti su često i tema razgovora nas isusovaca. Studenti su stalno i dio našeg života.

Spomenuli ste važnost isusovačkog identiteta i dobrobiti koje mladi mogu steći upoznavajući isusovačku duhovnost. Što za mladog čovjeka danas znači isusovačko geslo „Sve na veću slavu Božju”?

Meni se jako sviđa sv. Ignacije kao realan čovjek. Tu njegovu realnost vidim i u tom načelu. On nije rekao sve na najveću slavu Božju, nego je rekao sve na veću slavu Božju. Koristi komparativ, a ne superlativ jer zna da je superlativ obično neostvariv u stvarnosti. Osim toga, ako imaš razne mogućnosti, izaberi onu koja je na veću slavu Božju. To mi se načelo osobno jako sviđa. Realistično je i ostvarivo. Sukladno kriteriju sve na veću slavu Božju biramo poslove. Zato bi isusovci trebali uvijek biti spremni ostaviti jedan posao i prihvatiti neki drugi, ako je to na veću slavu Božju.

Imate li nekog uzora među isusovcima?

Uzora da budem kao netko drugi – nemam. Zašto? Biti kao netko drugi meni nije ni ideal u životu. Smatram da je Bog u svom stvaranju uvijek originalan. Bog ne proizvodi ljude kao automobile na tekućoj vrpci, već On ih stvara, a stvaranje je uvijek nešto originalno. U tom smislu, da je Bog htio kopije, stvorio bi takve ljude. Ako je Bog stvorio čovjeka originalnog, onda se takav treba i ostvariti. U tom smislu, uzora kojega bi htio imitirati, nisam imao i nemam. Bilo je ljudi kojima sam se divio, pogotovo nekim isusovačkim patrima i časnoj braći, ali nikad nisam pomislio da bi htio ili morao biti kao oni. Uvijek sam htio biti ja, original. Zato je meni i svaki čovjek tako jako važan jer je jedinstveno stvorenje, jedan jedini u povijesti i svemiru. Ne znam koliko samo taj ideal osobno ostvario, teško mi je reći, ali ideal u odgoju mi je bio pomoći ljudima da se ostvare kao originalna Božja stvorenja.

Možete nam malo reći o sv. Ignaciju. Što Vam se kod njega najviše svidjelo?

Sviđaju mi se njegova pisma koja je ostavio. Impresioniraju me njegovi odnosi sa ženama, i moćnim i utjecajnim ljudima svoga vremena. Mene i inače fascinira činjenica, i da imam vremena i znanja volio bi proučavati, posebne veze velikih ljudi sa ženama. Počevši od našeg Gospodina, zatim Pavla, Jeronima, Augustina, Ivan Zlatousti i đakonisa Olimpija, sv. Benedikta, o sv. Franji i sv. Klari da ne govorim (…) sve do naših vremena. Ponekad su i rodbinski povezani, primjerice Benedikt i njegova sestra Skolastika, Bazilije i sestra mu Makrina, i drugi. Vjerujem da i svaki svećenik i redovnik može navesti primjere zašto su mu neke žene bile važne u njegovu životu. Mislim da je muškarcu (pa i svakom redovniku i svećeniku) jako važno da u svom životu ima ispravan stav i odnos prema ženama. Jedna od stvari u kojima je Ignacije bio genijalac jest i njegov odnos prema ženama. Znakovito je da je veliki broj svojih pisama uputio upravo ženama. Sviđa mi se, također, njegova realnost, praktičnost i njegova širina pogleda. Oduševljen sam kako je napisao naše konstitucije, koje su vrlo prilagodljive. One nude jasna pravila postupanja ali su i prilagodljive, zahvaljujući formulaciji „osim ako“ – koja se često ponavlja. Sve je napisano u skladu sa svrhom koja se želi postići a to je „veća slava Božja“, pravila tu nisu radi pravila. Možda zato isusovci nisu ni trebali reformu, pa ni onda kad ih je papa dokinuo 1773. i ponovo uspostavio 1814. godine. Sviđa mi se kako je Ignacije znao biti odlučan i zahtjevan ali je često imao i beskrajnu strpljivost. Znao se prilagoditi pojedinim ljudima, sukladno njihovoj naravi i mogućnostima, nije svakome pristupao jednako.

Što je bitno za one koji razmišljaju ući u Družbu?

Kandidat za Družbu Isusovu, prije svega, mora biti normalna i emocionalno uravnotežena osoba te mora ozbiljno i promišljeno htjeti biti isusovac. To ne znači da mora biti savršen i bez problema, niti da mora imati potpunu jasnoću glede svoje budućnosti. Onaj koji želi biti isusovac prije svega, treba da bude u dobroj mjeri psiho-fizički zdrav, da može dostatno kontrolirati svoje emocije, da je emocionalno stabilan i da to želi biti isusovac. Iz svog iskustva mogu kazati da sam ja isusovac prije svega zato što sam to ja htio i odlučio, a ne toliko što sam slijedio neki nutarnji Božji poziv. Bog zove uvijek na dobro, to je opći Božji poziv da činimo i izabiremo – dobro. Biti redovnik (isusovac) smatram da je neko dobro. Smatram da nije potrebno „mistificirati“ Božji poziv. To je opći poziv Božji da činimo i izabiremo dobro. Smatram da je potrebno da osoba, koja želi biti isusovac, ima i dostatne intelektualne sposobnosti – ništa pretjerano i ništa ekstra. Ne treba biti ni previše pobožan, ni previše pametan, ali treba da bude što normalniji. Moje iskustvo iz odgoja je da ako imaš mladića koji je normalan i koji zna što hoće, sve može. Onda lakše prolazi kroz poteškoće i krize. S druge strane onaj tko želi biti isusovac on treba da ozbiljno razmisli, da donese promišljenu i slobodnu odluku. Napominjem da se važne životne odluke ne preispituju svaki dan, one se ne mijenjaju često, kao čarape. Znak je zrelosti da čovjek može svjesno nešto razumjeti, prihvatiti, odlučiti i tako živjeti.

Iz SKAC-a Palma pozivaju sve u kojima se javlja poziv za redovništvom na sudjelovanje u vikendu kušanja od 26. do 28. veljače. Prijavnicu možeš naći OVDJE na dnu, a za sva pitanja obratiti se na adresu idom@skac.hr.

Pomozite nam obnoviti Baziliku

Srce Isusovo, koje je „izvor svake utjehe“, kako molimo u litanijama, tješi nas i u ovoj situaciji i otvara put nade. Zahvaljujemo mu što od nas isusovaca nitko nije nastradao, tek manja ili veća uznemirenja zbog stresa ili potrebe preseljenja, jer su i više etaže u kući izvan upotrebe. No, zbog toga svega ne odustajemo! Štoviše, u zajedništvu sa svima vama, u zahvali onima koji su nam već iskazali podršku i pružili ruku suradnje, započinjemo obnovu naše Bazilike Presvetog Srca.

Ignacijev put

Godišnjak Ignacijev put je namijenjen našim prijateljima i dostupan je u tiskanom obliku.

Svi brojevi Ignacijevog puta →

Pratite nas

Povezane objave

I Grbavica kliče: „Hosana Sinu Davidovu“

I Grbavica kliče: „Hosana Sinu Davidovu“

Na Nedjelju Muke Gospodnje - Cvjetnicu, 28. ožujka, župna zajednica Sv. Ignacija u sarajevskom naselju Grbavica misnim slavljem zakoračila je u Veliki tjedan. Euharistijsko slavlje predslavio je p. Pero Mijić Barišić uz koncelebraciju superiora p. Mate Anića. P. Pero...

Predstavljena Zaklada „Anamarija Carević“

Predstavljena Zaklada „Anamarija Carević“

U vrtu „Palme“ je u utorak 23. ožujka s početkom u 11 sati predstavljena nova Zaklada za obnovu Bazilike Presvetoga Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra „Anamarija Carević“. Na predstavljanju Zaklade, među ostalima sudjelovali su apostolski nuncij u Republici...

Isusovci Tvrtko Barun i Petar Nodilo položili zadnje zavjete

Isusovci Tvrtko Barun i Petar Nodilo položili zadnje zavjete

U crkvi Bezgrješnog Srca Marijina u Zagrebu, na Jordanovcu, na svetkovinu Navještenja, 25. ožujka 2021. godine, svoje zadnje zavjete položili su hrvatski isusovci o. Tvrtko Barun i o. Petar Nodilo. Time su u cijelosti pritjelovljeni apostolskom tijelu Družbe Isusove....

Share This