Duhovne vježbe sv. Ignacija
Načelo i temelj
Ključni tekst za razumijevanje ignacijevske duhovnosti su Duhovne vježbe svetoga Ignacija Lojolskog, koje su nastale na temelju svečevih vlastitih iskustava. Naime, nakon što je bio ozbiljno ranjen u obrani Pamplone, sveti Ignacije proveo je dugo vremena oporavljajući se u svome domu u Loyoli gdje je počeo čitati dvije knjige: Život Kristov i Živote svetaca. Čitajući te knjige, počeo je zamjećivati pokrete Božjega duha u svome životu i svoje odgovore na njega. Sâm Ignacije to iskustvo naziva temeljem za ono što će kasnije nazvati razlikovanje duhova.
Spomenuto je iskustvo Ignacija potaknulo na obraćenje, a potom je uslijedilo razdoblje od nekoliko mjeseci u špilji u Manresi, u kojem Ignacije proživljava velike kušnje, ali je ujedno doživio velike utjehe. Upravo su tu rođene Duhovne vježbe koje su rezultat Ignacijeva duhovnoga puta i njegova dubokoga iskustva susreta s Kristom, koje mu je u potpunosti promijenilo život. Ignacije je u Duhovnim vježbama prepoznao metodu koja bi i drugima mogla pomoći otkriti njihov duhovni put. Iz tog bi razloga valjalo vidjeti što sâm sveti Ignacije vidi kao svrhu i cilj Duhovnih vježbi.
Što su Duhovne vježbe?
Odgovarajući na pitanje “što su Duhovne vježbe?”, sveti Ignacije ističe kako je svrha Duhovnih vježbi “da čovjek samoga sebe pobijedi i svoj život uredi ne dajući se voditi ni od kakva nagnuća koje bi bilo neuredno” (Duhovne vježbe, 21). No Duhovne vježbe svetoga Ignacije nisu knjiga za samopomoć kakve možemo naći među knjigama iz popularne psihologije. Pobjeda nad samim sobom, uređivanje vlastitoga života i biti sposoban oduprijeti se neurednim nagnućima nisu svrha samima sebi, već su usmjereni prema Bogu.
To postaje jasno samo koji redak kasnije kad Ignacije piše da je čovjek:
Čovjek je “stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i da tako spasi svoju dušu, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. Odatle slijedi da se čovjek smije njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe. Stoga je potrebno da se učinimo neopredjeljenima prema svim stvorovima u svemu onom što je prepušteno izboru naše slobodne volje i nije zabranjeno, tako da, što se nas tiče, ne volimo zdravlje više od bolesti, bogatstvo više od siromaštva, čast više od sramote, dug život više od kratka života, pa tako i u svemu ostalom, želeći i birajući jedino ono što nas više dovodi k svrsi za koju smo stvoreni”.
Upravo ovaj tekst, koji objašnjava čovjekovu svrhu i kako je postići, predstavlja “načelo i temelj” Duhovnih vježbi i ignacijevske duhovnosti, a iz njega se može jasno vidjeti kako pobjeda nad samim sobom ima za cilj čovjeka učiniti spremnijim odgovoriti na svrhu za koju je stvoren, naime, Gospodina Boga svoga hvaliti, štovati, služiti mu i tako spasiti svoju dušu. Mogli bismo reći da ostatak Duhovnih vježbi predstavlja produbljivanje tog “Načela i temelja”.
Prvi tjedan: otkrivanje Božjega milosrđa
Same Duhovne vježbe podijeljene su u četiri razdoblja koja se u ignacijevskoj duhovnosti nazivaju “tjednima”. Prvi tjedan egzercitant, odnosno onaj koji obavlja duhovne vježbe, prolazi kroz razdoblje čišćenja, promišljajući o grijehu i njegovim posljedicama kako u ovom životu tako i u onom što tek ima doći. Svrha pritom nije zadržavanje na grijehu radi samoga grijeha, već se egzercitanta upućuje na Boga koji poput milosrdnoga oca iz prispodobe o izgubljenome sinu jedva čeka da mu se vratimo kako bi nam vratio dostojanstvo koje smo izgubili grijehom i grješnim načinom života. Ovo bismo stoga razdoblje mogli, slijedeći duhovnu tradiciju, nazvati „putom čišćenja“ (lat. via purgativa).
Drugi tjedan: Tko je Isus Krist?
U drugom tjednu egzercitant svoj pogled usmjerava na Isusov zemaljski život da bi ga što bolje upoznao i tako što više uzljubio te odgovorio na poziv Krista Kralja. Svoj vrhunac ovaj tjedan doživljava u razmatranju o dvjema zastavama u kojem promatramo dvije suprotstavljene vojske: Sotoninu i Kristovu. Pritom egzercitant otkriva Sotoninu taktiku da zarobi ljude: „najprije će ih napastovati pohlepom za bogatstvom, kao što on redovito i čini kod mnogih da bi ih što lakše priveo do težnje za taštom ljudskom časti, a potom do sve veće oholosti“ (DV 142). Kristov je pak „protuotrov“ život u jednostavnosti, odbacivanje časti i težnja k poniznosti. Egzercitant tako ulazi u školu razlučivanja kako bi prepoznao one nutarnje poticaje koji ga odvode od Boga i odbacio ih, odnosno poticaje koji vode k Njemu i slijedio ih.
Odgovarajući na Isusov poziv učenicima: „Dođite i vidite“, egzercitant ulazi sve dublje u otajstvo Kristova života te mu polagano postaje sve jasniji odgovor na pitanje: „A što vi kažete: tko sam ja?“. Ujedno se rasvjetljuje pitanje o njemu samome. Duhovne vježbe tako mogu pomoći egzercitantu otkriti na što ga Bog poziva u životu, odnosno kako može Gospodinu što bolje služiti i time ga proslavljati. I kao što smo prvi tjedan nazvali „putom čišćenja“, ovaj tjedan možemo nazvati „putom rasvjetljenja“ (lat. via illuminativa) jer nam postaje jasnije tko je Isus Krist, a time i naš vlastiti život.
Treći i četvrti tjedan: Sloboda za ljubav
Nakon što je u prvome tjednu egzercitant upoznao milosrdnoga Oca punoga ljubavi, a u drugome došao do dublje spoznaje Isusa Krista, u trećemu i četvrtomu tjednu egzercitant razmatra pashalni misterij, odnosno muku, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista.
U trećem tjednu egzercitant promatra „kako se Božanstvo krije, tj. kako bi moglo satrti svoje neprijatelje, a toga ne čini, već pušta da presveto čovještvo trpi tako grozne muke” (DV 196) te ujedno razmatra da Isus „sve to trpi zbog mojih grijeha itd. i što moram ja činiti i trpjeti za nj” (DV 197). Promatrajući njegovu muku, pozvan je moliti „za bol s Kristom punim boli, slom sa slomljenim Kristom, suze i unutarnje muke zbog tolike muke koju je Krist podnio za mene” (DV 203). Egzercitant je tako pozvan suosjećati s Kristom koji trpi za njega, koji iz ljubavi prema njemu i svakom pojedinom čovjeku polaže svoj život: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13).
Međutim, treći tjedan neodvojivo je povezan s četvrtim tjednom u kojem, nakon duboke šutnje Velike Subote, egzercitant susreće uskrsloga Gospodina. Promatra kako „Božanstvo, za koje se činilo kao da se u muci sakrilo, sada očituje i objavljuje na tako čudesan način u presvetom uskrsnuću po svojim istinskim i presvetim učincima” (DV 223). Egzercitant pritom moli za milost da se što življe veseli i uživa u tolikoj slavi i u radosti Krista, našega Gospodina (usp. DV 221).
Tugu i bol koju je osjećao u trećem tjednu zamjenjuje radost susreta s Uskrslim koji donosi utjehu egzercitantu. I kao što smo prvi tjedan nazvali „putom čišćenja”, a drugi „putom rasvjetljenja”, treći i četvrti tjedan možemo nazvati „putom sjedinjenja” (lat. via unitiva) jer je u trećem tjednu egzercitant pozvan trpjeti za i s Kristom, dok je u četvrtom tjednu u središtu pažnje uskrsnuće, odnosno biti s uskrslim Kristom.
Konačno, nakon što je prošao četiri tjedna duhovnih vježbi, egzercitant Duhovne vježbe zaključuje Razmatranjem kako da postignemo ljubav, u kojoj su u središtu pažnje Božja ljubav i dobročinstva koja je Bog učinio i čini za nas. Razmatrajući Božju ljubav, egzercitant moli za unutarnju spoznaju tolikih dobročinstava što ih je primio od Boga da ih u zahvalnosti potpuno prizna te uzmogne u svemu uzvratiti tu ljubav i služiti njegovu Božanskom Veličanstvu (usp. DV 233). Ukratko, Razmatranje kako da postignemo ljubav zapravo je stalna kontemplacija Božje prisutnosti u svim životnim situacijama egzercitanta, a tu si Božju prisutnost i ljubav osoba posvješćuje u svakodnevnome ignacijevskome ispitu savjesti, odnosno egzamenu.
Važnost ignacijevske duhovnosti danas
Duhovnost svetoga Ignacija Lojolskoga i danas nastavlja mijenjati živote žena i muškaraca diljem svijeta koji čeznu za većom slobodom, koji žele dati i primiti ljubav na velikodušniji način – ljubav koja se očituje više kroz djela negoli kroz riječi. Obitelji, zajednice i pojedinci koji u svojoj svakodnevici žive duhovnost i način postupanja Duhovnih vježbi nastoje ostati otvoreni molitvenom razmatranju nad svojim životnim iskustvom koje ih vodi velikodušnijoj i djelotvornijoj službi braći i sestrama oko njih.